Proslava blagdana svetog Ante na Humcu, jednom od najvažnijih vjerskih okupljanja Hrvata u Bosni i Hercegovini, ove je godine otvorila ozbiljno pitanje granice između vjere i politike.
Dok vjernici na Humac dolaze zbog molitve, duhovnosti i štovanja svetog Ante, dio javnosti ostao je zatečen činjenicom da je tijekom svete mise posebna pozornost posvećena upravo političkim dužnosnicima HDZ-a BiH. Gvardiijan je među okupljenima posebno pozdravio politički vrh HDZ-a BiH te javno zahvalio predsjedniku stranke Draganu Čoviću i Darijani Filipović.
Takav istup ne bi izazvao toliko pozornosti da se ne događa u trenutku kada je Bosna i Hercegovina već duboko ušla u predizborno razdoblje. Upravo zato mnogi postavljaju pitanje: zašto se na vjerskoj proslavi posebno ističu predsjednik jedne političke stranke i njezina kandidatkinja za jednu od najvažnijih političkih funkcija u državi?
Crkva ima pravo zahvaliti svakome tko pomaže njezin rad. Međutim, kada se na događaju koji okuplja tisuće vjernika javno izdvajaju aktualni stranački lider i kandidatkinja u izbornoj utrci, teško je izbjeći dojam političke promocije. Još je teže objasniti zašto među zahvaćenima nisu na jednak način istaknuti predstavnici drugih političkih opcija ili institucija koje također djeluju u interesu zajednice.
Humac nije stranački skup. Sveti Ante nije član nijedne političke stranke. Vjernici koji dolaze na ovo svetište dolaze kao vjernici, a ne kao birači. Upravo zato mnoge zabrinjava sve češća praksa da se vjerski događaji koriste za slanje političkih poruka ili za stvaranje dojma posebne povezanosti između pojedinih političkih struktura i Crkve.
Problem nije u tome što političari dolaze na misu. Naprotiv, kao i svi drugi građani, imaju pravo sudjelovati u vjerskom životu zajednice. Problem nastaje kada njihova prisutnost postane jedna od glavnih poruka događaja koji bi trebao biti posvećen vjeri.
U demokratskom društvu legitimno je postaviti pitanje služe li pojedine vjerske, braniteljske, kulturne i sportske manifestacije još uvijek svojoj izvornoj svrsi ili postupno postaju pozornica za političko pozicioniranje. Kada se s oltara zahvaljuje predsjedniku stranke i kandidatkinji te iste stranke, a ne govori prvenstveno o duhovnoj poruci blagdana, granica između vjere i politike postaje opasno tanka.
Zbog toga nije riječ samo o jednom govoru niti o jednom događaju na Humcu. Riječ je o principu. Vjerski prostor mora ostati mjesto koje pripada svim vjernicima jednako, bez obzira na njihovo političko opredjeljenje. Onog trenutka kada oltar počne nalikovati predizbornoj pozornici, gubi se ono što bi trebalo biti njegovo temeljno poslanje – okupljati, a ne dijeliti ljude.
No ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da ovo više ne djeluje kao izoliran slučaj. Naprotiv, stječe se dojam da je riječ o obrascu ponašanja koji se ponavlja na braniteljskim, kulturnim, sportskim, ali i vjerskim manifestacijama. Događaji koji bi trebali pripadati svim građanima sve se češće pretvaraju u političku pozornicu Čovićevog HDZ-a, pri čemu se granice između javnog interesa, društvenog života i političke promocije sve više brišu.
Zbog toga se nameće i pitanje hoće li reagirati Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine te postoje li elementi koji bi se mogli dovesti u vezu s preuranjenom ili prikrivenom političkom kampanjom. Jednako važno pitanje jest postoji li u Bosni i Hercegovini institucija ili društvena snaga koja je spremna suprotstaviti se političkoj hobotnici koja je, prema percepciji dijela javnosti, svoje pipke proširila na gotovo svaki segment društvenog života – od javnih ustanova i kulturnih događaja do sportskih terena i vjerskih okupljanja.
Jer ako oltar, sportski tereni, gradski trgovi i javne manifestacije postanu mjesta političke promocije samo jedne stranke, tada više nije riječ samo o politici. Tada je riječ o pravu građana da zajednički prostor ostane zajednički i da vrijednosti koje pripadaju svima ne budu pretvorene u kulisu za promociju Čovićevog HDZ-a.
Izvor: Otpor Media
