Nakon što je u javnosti odjeknula vijest da su protiv predsjednika HDZ-a 1990, Ilije Cvitanovića, podnesene kaznene prijave jer je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) nazvao časnom vojskom i iznio svoje stajalište o haaškim presudama, postavlja se ključno pitanje:

Smije li se u Bosni i Hercegovini više uopće naglas izreći političko mišljenje i vlastiti stav?

​Ako je izgovaranje onoga što stotine tisuća ljudi nosi u srcu postalo kazneno djelo za koje se ide u zatvor – onda odmah možete pripremiti rešetke za sve nas. Jer ako ide Ilija Cvitanović, onda s njim trebamo ići svi mi koji dijelimo isto mišljenje i koji odbijamo savijati kičmu pred političkim pritiscima.

Za hrvatski narod u BiH stvar je jasna i povijesno neoboriva: HVO je bio časna vojska koja je stala na branik domovine, obranila svoje domove, svoj narod i same temelje Bosne i Hercegovine.

​To ne znači zatvaranje očiju pred istinom. Nitko od nas ne negira da su se u ratnom vihoru događali zločini. Zločina je, nažalost, bilo na sve tri strane.

I stav je tu sasvim jasan i principijelan: svaki pojedinačni zločinac mora odgovarati za ono što je zgriješio, bez obzira kojoj vojsci ili narodu pripadao. Žrtve zaslužuju pravdu, a krivci svoju kaznu.

​Ali pokušaji da se čitavoj jednoj vojsci nametne kolektivna krivnja i etiketa – jednostavno ne prolaze. Prijave i pritisci neće utišati narod niti će promijeniti povijesno pamćenje.

​A najveći paradoks u cijeloj ovoj priči jest upravo činjenica tko je podnio kaznenu prijavu. Najviše je, navodno, zasmetalo Slavenu Kovačeviću – dežurnom „Hrvatu po potrebi“, čovjeku koji se izjašnjava onako kako mu u datom političkom trenutku najviše odgovara. To što baš on dijeli lekcije o tome što se smije, a što ne smije reći o HVO-u i ratu, graniči s potpunim apsurdom i komedijom.

​Ako je takav politički inženjering mjerilo pravde, onda u tome nismo i nećemo biti nijemi promatrači.

​Danas, više nego ikada: Svi smo mi Ilija Cvitanović!