Dragi naš Bože,
jutros sam primila tužnu vijest o tvom preranom odlasku i cijeli dan pokušavam tugu zamijeniti slikama po kojima te znam i pamtim.
Nismo se tako davno rastali iz srednjoškolskih klupa. Prošla je tek koja godina. Ti kao učenik, a ja kao razrednica prvi put. Već pri prvom susretu s tobom, u prvom razredu, osjetila sam dječju iskrenost i razigranost u tvojim divnim, tamnim očima. Bio si poseban dječak. Svi smo te voljeli. Zvali smo te dobrim duhom našega d odjela. Uveseljavao si nas svojim posebnim smislom za humor, a iznad svega si bio tako blag i strpljiv. Zauvijek ću pamtiti tvoj lik na našoj oproštajnoj školskoj večeri, na našoj maturalnoj zabavi. Blistao si zajedno sa svojim razredom. Rekli smo da to neće biti kraj našem druženju i da ćete mi se javljati kada odete na studij. Tako je i bilo… Pred tobom je bio cijeli život. Svi snovi koje si sanjao i želje koje si planirao ostvariti. Kada smo saznali za tvoju bolest, bili smo uvjereni da je to samo jedna prepreka u tvom mladom životu koju ćeš s lakoćom riješiti. Nedavno smo se i čuli porukom u kojoj si mi rekao kako nema predaje i da vjeruješ u skori oporavak. Ti si nas hrabrio više nego mi tebe. Dogovarali smo susret u tvom domu kada se ekipa iz razreda skupi za ljetni odmor…Ipak, Božji plan bio je drukčiji od našega. Pozvao te danas k sebi da gore gaziš nebeskim stazama i uveseljavaš nebo svojom dobrotom i ljepotom duše.
Bože naš, dobri dječače naš…pamtit ćemo te po neizmjernoj količini ljubavi i dobroti koje si nam ostavio, po divnim uspomenama iz školskih klupa, po osmijehu i prijateljstvu… Hvala ti na svemu. Danas je nebo dobilo jednog divnog anđela, a mi vjerujemo da smrt nije kraj. Do ponovnog susreta u vječnosti…🤍
Tvoja razrednica
