Postoje rečenice koje ulaze u povijest, ali nijedna nije izazivala takav psihološki nemir kao ova materina čuvena izjava.

​To je bio čisti triler u pet riječi.

​Svakome od nas u tom bi trenutku kroz glavu prošla brzinska kalkulacija:

Bježati? Nema šanse, time samo povećavaš kaznu i produžuješ potjeru.

Čekati na mjestu? Još gore, to je čista predaja.

​Na kraju ti ne preostaje ništa nego polako zakoračiti prema njoj, dok ti pred očima prolaze svi grijesi u zadnja 24 sata – od razbijenog susjedovog prozora do bačenih čarapa iza kauča.

​U to vrijeme roditeljska podjela posla bila je točno definirana:

​Ćaća je bio zadužen za galamu i svitovanje. Njegovo je bilo da povremeno podvikne i održi glavno predavanje o životu. Često mu nije trebala ni riječ – bio je dovoljan samo jedan oštar, mrki pogled s vrha stola da u kući nastane potpuna tišina.

​Mater je vodila potpuni, svakodnevni odgoj na terenu. Držala je sva četiri kuta kuće, kontrolirala kretanje i rješavala probleme na licu mjesta – odmah i bez pregovora.

​A najveća drama? Kad si usred sela u najboljoj igri, a kroz zrak se prolomi materin glas koji te zove kući.

Cijelo igralište u sekundi zanijemi, ekipa te gleda s mješavinom sažaljenja i olakšanja jer oni nisu meta, a ti trčiš koliko te noge nose. Jer znaš – brzina dolaska ti je jedina olakotna okolnost.

​A opet… Unatoč toj strogoj disciplini i brzinskim trenucima straha, svi dobro znamo drugu stranu priče.

Ta ista mater, koliko god mogla uvesti red, pružala je ljubav kakva se nigdje drugdje ne nalazi.

​Tada se ljubav nije puno izgovarala riječima, ali se osjećala u svakom toplom obroku, zakrpanim hlačama, zabrinutom pogledu kad se razboliš i onoj tihoj snazi kojom je čuvala svoju djecu. To je bio i ostao poseban blagoslov.

​Doba jednostavnijih pravila, ali punog srca.

​Sjećate li se vi ove rečenice i kako je to izgledalo u vašoj kući?

Autor: Žarko Lasić