Prvoga dana mjeseca studenoga proslavljamo svetkovinu Svi sveti. Prvi su tragovi ovoga slavlja zabilježeni u Antiohiji prve nedjelje po Duhovima (tada se slave u Pravoslavnoj Crkvi). Papa Grgur III. premjestio je ovaj blagdan na 1. studenoga jer se toga dana slavio drevni keltski blagdan Samahain pa je taj dan izabrao kao datum godišnjice posvete jedne kapele u bazilici sv. Petra relikvijama „svetih apostola i svih svetih, mučenika i ispovjednika, i svih savršenih pravednika koji počivaju u miru po čitavome svijetu”. Tradicionalno se tada i na Dušni dan na grobljima održavaju svete mise, te se posebice sjećamo svih pokojnika.
Naša se tradicija sjeća svetaca u molitvama, izrekama, običajima te legendama.
Terezijo sveta,
ponizno te molim
kaži malom Isusu
da ga puno volim.
Za milost i protiv zla se između ostaloga moli:
(…) Isus na čelo,
Gospa na usta,
sveti Blaž na grlo,
sveti Frano na prsa,
viš nas milost Božja!
Apostolskim prvacima znalo se govoriti:
Sveti Petre i Pavle,
smeti zmije i đavle
da po zemlji ne gmižu,
da nas žive ne jidu.
I izreke o vremenu vezane su za svece:
Sveti Frane šara grane.
Od Svetoga Luke metni u nidra ruke
i ne vadi ih vanka do Svetoga Marka.
Sveta Kata zalipila vrata.
Kalendora ora, prođe zime pola,
za njom ide Blaž, kaže da je laž.
Svetkovine su se posebno poštovale i na taj dan se nije ništa radilo:
Na Jurjodan vezak vezla, na Markovdan slipa sidila.
Kazuje se da se na Svetu Luciju može vidjeti koja je žena vještica. Trebalo je na prvo čelo Božića početi praviti tronožac i dovršiti ga do 13. prosinca. Na Svetu Luciju trebalo ga je donijeti u crkvu na misu i sjesti na njega na dnu crkve, te je onaj tko na njemu sjedi mogao vidjeti koja je žena u crkvi vještica.
Na Jurjevdan su se zelenilom kitili ljudi, stoka, štale. U tradiciji se sv. Jure pojavljuje u zelenilu. Prema pričanju taj dan su se sastajali hajduci – Jurjev danak hajdučki sastanak, Mijoljdanak (29. 9.) hajdučki rastanak.
Za Svetog Andriju (30. 11.) u nekim se mjestima govorilo: Sveti Andrija svadbi zavezanija jer advent počinje nedjeljom najbližoj ovoj svetkovini i tada su prestajale svadbe. Taj se dan u vareškom kraju održavala Zavezanija (zavezati – prestati sa zabavom i igrom) ili Andrijinsko sijelo, a djevojke bi nagađale o budućem mužu (Dragić, 2008.).
Sveti Blaž, biskup Sebaste, u vrijeme progonstva kršćana se prema legendi povukao u osamljenu pećinu u kojoj je pomagao kršćanima te u miru živio s divljim životinjama koje su mu dolazile da ih liječi. Tadašnji je rimski upravitelj smišljao muke protiv kršćana. Jednom je njegova vojska ispred pećine ugledala divlje zvijeri i sv. Blaža kako moli među njima. Rimski upravnik naredio je da se vrate po njega. Pratili su ga kršćani kojima je propovijedao i hrabrio ih. Putom mu je prišla majka čijem je djetetu zapela riblja kost u grlu. Spustio je ruku na djetetovo grlo, prekrižio ga, zazvao Božju pomoć te ga ozdravio. Ne želeći se odreći Krista hrabro je podnio mučeništvo. Htjeli su ga raskidati željeznim grebenima i baciti u jezero, ali rane su mu zacijelile. Na koncu mu je odrubljena glava (Badurina, 1990.). Jednom davno u Dubrovnik su doplutale vlasi sjajne poput zlata. Narod je znao da su to svetačke vlasi pa su ih odnijeli u crkvu, a sveca čije su vlasništvo nazvaše Vlaho i uzeše za zaštitnika (Dragić, 2008.).
Franjevac, čudotvorac, Apostol Europe, sv. Ivan Kapistran je prema legendi imao jaku važnu ulogu u obrani Beograda od osmanske vojske. Nakon pada Carigrada Osmanlije su htjele pokoriti Balkan. Janko Hunjadi pripremio je Beograd za obranu,a kršćanskoj je vojsci na čelu bio sv. Ivan Kapistran. Na putu za Beograd, za vrijeme molitve, sv. Ivanu je pala strelica s neba s natpisom: „Ne boj se jer ćeš pobijediti snagom imena moga i presvetoga križa!” Bitka se odigrala 1456., a kršćanska je vojska porazila brojem i oružjem nadmoćniju osmansku vojsku. Papa Kalist III. u vrijeme priprema odredio je da svakoga dana u podne zvone zvona na kršćanskim crkvama pozivajući na molitvu za uspješan ishod bitke. To je prema legendi razlog što i danas u podne zvone crkvena zvona. Tri tjedna poslije bitke izbila je kuga u logoru vojske te umire Hunjadi, a zatim i Ivan Kapistran.
Sveti Lovro, jedan od prvih arhivara Crkve, žrtva je progona kršćana. Legendu je o njemu zapisao sv. Ambrozije. Nije htio crkveno blago predati rimskom prefektu i zato je osuđen na smrt. Mučili su ga pržeći na roštilju. Pri tom je rekao: „Ova strana je pečena, okrenite me na drugu!” Zbog toga je zaštitnik komičara, mesara i kuhara. Po njemu se naziva kiša meteora.
I dok nam se nameće slavljenje poganskoga obreda Noći vještica ne smijemo biti naivni, nego se dičiti svojom tradicijom i za Svi sveti se sjetiti i onih skromnih, neupadljivih ljudi koji su živjeli časno, često podnoseći nepravdu te svjedočeći požrtvovnost i vjeru u Krista sačuvali našu stoljetnu kulturu.
Ana Papić, Svjetlo riječi
