Nesretni Poljak, koji je prošlog tjedna nasrnuo na Gospu u Međugorju, prije devet godina je prepješačio 1.300 kilometara samo da joj se pokloni. Što mu se u međuvremenu dogodilo pa je posegao za vandalizmom i skrnavljenjem kipa, mediji nisu istraživali, sam podatak da napadač na Gospu nije iz naše zemlje, a još je i katolik, posve je devalvirao zanimanje za njega. No, nitko ne sumnja da je fanatik, a njegova poruka – đavo je u suknji – to nesumnjivo i potvrđuje. Za razliku od njega, fanatike koji su ga promptno zloupotrijebili nitko tako ne zove, godina je izborna, pa se njihove mržnje prema svemu što je drugo i drugačije situiraju u velike parole: oni štite narod, vjeru i partiju! Redatelj HDZ-ovog spektakla, vlasnik puka, domaćih katolika i stranke od koje je davno napravio udrugu jedne osobe, u vatru je gurnuo svoje lokice – Darijanu Filipović i Željanu Zovko. Ova druga se godinama radikalizmom sveti Bosni i Hercegovini, valjda zato što joj je ova zemlja osigurala zavidnu karijeru, a o prvoj će se tek čuti, jer je od nositeljice šefovog mobitela dogurala do kandidatkinje za Predsjedništvo naše zemlje. U susjednoj Hrvatskoj (još) nikome nije zanimljiva, a njezin nastup povodom Međugorja čitavoj regiji je poslužio kao primjer politikantstva – bez imalo zadrške, zbog incidenta s Gospom, kletvu je usmjerila na domaću scenu, ne krijući koliko je sigurna da je skrnavljenje oltara (ne)djelo progonitelja svega pučkog u ovoj zemlji, a zna se ko iza toga stoji! Brat katolik je smrsio račune, pa je požurila da se nes(p)retno pravda, no izazvala je salvu viceva i preporuku da umjesto u svog partijskog gospodara svrne pogled na šefa hrvatskog HDZ-a: Andrej Plenković je, kao i obično, postupio mudrije, da ne kažem pametnije.
Premijer susjedne zemlje se od partijskog brata iz najbliže dijaspore razlikuje u temeljnim postavkama. Njegov europeizam nema toliko veze s briselskim radnim iskustvom koliko sa potrebom da Hrvatska, kao članica Europske unije, jača, razvija se i napreduje. Čitavo desetljeće je na čelu Vlade za čije poteze preuzima odgovornost i kojom suvereno upravlja: prosječna plaća prebacila je 1.600 eura, Hrvatska je ubilježila rekord od 1,8 miliona osiguranika – što je dobra vijest i za umirovljenike – a stopa nezaposlenih je 3,8%. Uz rast i razvoj gospodarstva, zemlja je posvećena i kulturi – za pet godina, 1,7 milijardi eura uloženo je u obnovu 430 objekata, a domaći stručnjaci rade na još 70. Polovina su sakralni, ostali su galerije, muzeji, kazališta, knjižnice, arhivi, sudovi. Za razliku od Plenkovića, lider domaćeg HDZ-a i kada se hvastao funkcija, koristio ih je za laži i obmane, a njegovo europejstvo je floskula kojoj se i Bruxelles podsmjehuje. I savezništvo s Miloradom Dodikom kojem je Čović odaniji nego Gospi, Plenković tretira sa zadrškom, a kada je odnos prema BiH u pitanju, lider HDZ-a Hrvatske ima daleko pozitivniji učinak od vlasnika HDZ-a u našoj zemlji. Bit će da su to sve i razlozi zbog kojih su se pojavile teze kako službenom Zagrebu ne bi bilo puno mrsko da kandidat opozicijske petorke završi u Predsjedništvu BiH. Po tim teorijama, Čovićevo autoritarno vođenje partije, njegova megalomanija i još kočenje svega što se napretkom zove, postalo je teret i samom Plenkoviću. Ovu je tezu dodatno podgrijao Zdenko Lučić, koji je javno poručio Plenkoviću kako nema problem s HDZ-om, već s Čovićevom uzurpacijom i naroda i stranke.
Kada je obznanio kandidaturu u ime HDZ-a 1990, HRS-a, HNP-a, HSS-a i HDS-a, mediji su listom prenijeli da je riječ o jednom od braće Lučić, pritom najnepoznatijem: Zdenko je, kažu, ostao u sjeni starijih, povjesničara, obavještajca i generala Ive, ratnog načelnika SIS-a HVO-a, i Milana, poduzetnika, koji je svojedobno slovio za najbogatijeg Hercegovca u regiji, a koji je slavu stekao vezom sa Severinom. Čuvena Seve nikad ništa nije krila, pa ni političke stavove koji su dosta daleko i od Čovićevih i od Plenkovićevih, a šta god tko rekao, i Željana i Darijana o njezinim uspjesima mogu samo sanjati, kao, uostalom, i o karijerama u kojima nisu prateći, dirigirani glasovi. Da je Čovića ova kandidatura uzdrmala, možda i više od njegovog istrčavanja u direktni obračun s Lučićem – kojim je tako i javno potvrdio da on upravlja svime u HDZ-u, pa i osobenošću kandidata – govori potreba lidera HDZ-a da se pohvali kako Ivo Lučić (brat!) ima visoko mišljenje o Darijani. Što nije samo Ljubuški nasmijalo. Lučići su, naime, u Hercegovini poznata porodica, slove za utemeljitelje HDZ-a BiH, a imaju i impozantne ratne biografije – i Ivo i Zdenko su generali HVO-a. Još se pamte njihovi dobri odnosi s Franjom Tuđmanom, pa Franjinim sinom Miroslavom, što će reći da je Zdenko Lučić, zapravo, kandidat one desnice s kojom bi lider HDZ-a rado koketirao, ali ima problem jer je listom riječ o političarima kojima se njegovo manipuliranje svim i svačim, zarad vlastitog samoljublja i imovinskog kartona, naprosto gadi. Zdenko Lučić se s HDZ-om razišao zbog Bože Ljubića, a kandidaturu petorke je – kaže – prihvatio da se suoči sa svima. “Što više suočavanja, to će politika biti bistrija. Doći ćemo do određenih rješenja”, kazao je i poslao pomalo zbunjujuću poruku: “Vjerujem u svoje hadezeovce, u utemeljitelje HDZ-a i sve one koje pozivam da preuzmu odgovornost i iziđu iz zone komfora. Znam kako je raditi u javnom poduzeću, biti na plaći i na neki način biti rob određene ideologije i određene politike”! Analitičari se slažu kako ovo nije baš najsretniji put za osvajanje glasova.
No, nitko mu ne spori uspješnu karijeru, iz mladosti nosi vrijedne sportske rezultate, pravnik je sa završenim postdiplomskim studijem, bio je asistent na Mostarskom sveučilištu, ima zapažene gospodarske i investicijske projekte. Prihvaćanje kandidature obilježio je već spomenutom provokacijom Čovića i pokazao da se ne bori samo za ulazak u Predsjedništvo već – kako je u međuvremenu objasnio – za ravnopravnost Hrvata u BiH i njihovu jaču ulogu u političkom i gospodarskom životu zemlje, umjesto Čovićevog jarma i bajki kojima zamagljuje stvarnost i sve izbore koje je izgubio. Prošlog tjedna se nije uključivao u dramu oko Poljaka, pustio je – kao i Čović – lokice da se same zapetljaju u vlastite kučine, ali se osvrnuo na najavu prikupljanja radova za Zbornik HAZUBiH čitav posvećen Čoviću. U nadahnutom tekstu, Lučić ga zove ćiriličarom, optužuje za pohlepu, vlastohleplje i častohleplje, pljačke, prevare i malverzacije kojima je zgrabio golemo materijalno bogatstvo, no piše kako Čoviću ni to nije dovoljno, već hoće sve: Od igle do lokomotive! Iscrpno se baveći njegovom lažnom biografijom i lažnom bibliografijom, brončanom bistom u prirodnoj veličini, lažnim obiteljskim grbom i titulom akademika, Lučić optužuje i HAZU što pristaje biti u vlasništvu lidera HDZ-a. Obiteljsku kumu Darijanu smatra fikusom za očuvanje tajni, a lideru HDZ-a spočitava da je korupcijom došao i na čelo stranke, ali i da je uništio Hrvatski sabor i uveo apsolutnu autokraciju. Od šefa HDZ-a ne traži puno – objavu magistarskog i doktorskog rada?! Jasno je, zapravo, da Lučić zna puno više od onog što govori i piše, no pitanje je hoće li to i pokazati i dokazati, a još i veće hoće li mu birači povjerovati. Što se Čovića tiče, ulog je puno veći od fotelje na kojoj bi obiteljsku kumu, jer Lučić ne krije da, zapravo, želi njega pomesti.
Vildana Selimbegović / Oslobođenje
