Lusnić je ovih dana bio mjesto susreta, zajedništva i prisjećanja na bogatu povijest ovog livanjskog sela. Okupili su se sadašnji stanovnici, ali i brojni Lusnićani koji danas žive izvan rodnog kraja, no svoj zavičaj nikada nisu prestali nositi u srcu.
Susret je bio prigoda za prisjećanje na ljude, običaje i događaje koji su kroz stoljeća oblikovali identitet Lusnića – mjesta koje, iako brojno malo, iza sebe ima bogatu povijesnu priču.
Prema povijesnim zapisima, Lusnić se prvi put spominje još 1400. godine u darovnici kralja Stjepana Ostoje Hrvoju Vukčiću, tada pod nazivom Lučniće. Već tada bio je jedno od sela Livanjske župe, što potvrđuje kako korijeni ovog mjesta na livanjskoj zemlji sežu više od šest stoljeća unatrag.
U osmanskom defteru iz 1530. godine Lusnić se ponovno spominje kao mezra Lučnić, odnosno obrađeno zemljište ili nekadašnje naselje. U istom zapisu navodi se i kao čifluk Kurde, sina Dizdara, što svjedoči o načinu organizacije zemljišnih posjeda u to vrijeme.
Kasnijim povijesnim zapisima Lusnić se navodi kao selo u kojem su živjeli različiti stanovnici, a kroz stoljeća su ga gradile brojne obitelji. Među starosjedilačkim obiteljima ističu se Sučići i Hrgići, dok su se tijekom vremena doseljavale i druge obitelji iz Dalmacije i Hercegovine, među kojima su Alviri, Baraći, Baruni, Bijaderi, Bilići, Buljani, Gele, Glavurdići, Hrste, Kovači, Križani, Papići, Penići, Pripušići, Šandrci, Vučko te nakon Domovinskog rata Tomići iz Jajca.
Svaka od tih obitelji ostavila je svoj trag u razvoju sela i zajedno su oblikovale Lusnić kakav danas poznajemo.
Poseban dio identiteta mjesta vezan je uz crkvu i groblje. Groblje u Lusniću između 1861. i 1864. godine suhozidom je ogradio fra Lovro Karaula, dok je gradnja crkve započela 1964. godine za vrijeme fra Kreše Brale. Radove su nastavili fra Trpimir Kaić i fra Anđelko Barun, rođeni Lusnićanin, koji je crkvu dovršio 1973. godine.
Tijekom Domovinskog rata ni Lusnić nije bio pošteđen ratnih stradanja. U ljeto 1992. godine granata ispaljena sa srpskih položaja pogodila je crkvu i probila krov zvonika.
U spomen na sve poginule, 2000. godine pored crkve podignut je spomenik. U Drugom svjetskom ratu život je izgubilo 60 Lusnićana, dok su u Domovinskom ratu poginula četvorica mještana.
Susret Lusnićana bio je više od običnog okupljanja – bio je podsjetnik na važnost čuvanja tradicije, vjere, običaja i uspomena na generacije koje su gradile ovo mjesto.
Povijesne podatke i sadržaj govora koji je predstavljen na susretu prikupila je i pripremila Antonija Andabak, rođena Papić, čime je dodatno sačuvana priča o Lusniću i njegovim ljudima.
FOTO:
