Laurent Metral Pierre (1961 – 1992)
Dana 23.travnja 1992. godine Livno se opasno klatilo na tankoj žici. Brutalan i bahat nalet tenkova, i pod Dinarom i pod Golijom. I na pomoćnom i na glavnom pravcu napada. Uz malu pomoć Svetog Jurja bahati zmaj je ipak obezglavljen. Na srpskom bi se to zvalo „Sveti Grigorije ubiva aždahu.“ Zvijer se nije predala bez batrganja i rike. Boj se u Čelebiću odigravao na mitskom Barjaku, na kojem se od pamtivijeka dobro ginulo, s koje god strane.
Sve se dogadja ponad naše njive koja sve do dana mog djetinjstva odisala patinom turskih vremena i zvala se Begluk. Sada je to samo obična Potputnica. Na njenom čelu su bili „donji rovovi“. U njima je stradao domaći junak, Ljubunčanin Ferdo Sučić, momak prekaljen na hrvatskim ratištima. Simbol stradanja i pobjede.
U samom selu, podno Avlije i Begove kule, vlasništvo livanjskog Firdus bega do 1910. godine kada i posljednji muslimani napuštaju selo, stradao je čovjek koji u Vinkovce došao niotkuda. Iz legije stranaca. Donesen vjetrovima Pustinjske Oluje. Zvao se pravim imenom Laurent Metral, odnosno Pierre Massonier po legionarskim dokumentima. Pierre bio naš zapovjednik protuoklopa (dvije osse, dva rpg-a, četiri RB). Imenovali smo ga zapovjednikom protuoklopa. U svom je prvom obraćanju postrojenim momcima, na vrlo osebujnom hrvatskom jeziku, cijedeći svaku riječ, rekao: Ja sam sada vaša francuska zapovjednik! Na jednom od slijedećih postrojavanja je svoju osebujnost dodatno osnažio. Rekao je: Ja sam vaša francuska zapovjednik, a možete me zvati Divlji korzikanski vepar, što je, naravno, kod svih izazvalo veliko oduševljenje. Pierreova majka Jeronim je bila Korzikanka. Otac Julian je bio pukovnik legije.
Pierre nas je kupio već prvi dan. On je odabrao nas. Rekao jednostavno: ja želim ostati sa vama. Bilo je vidljivo da uživa u našoj pažnji i svaku našu ljubaznu gestu bi nagradjivao svojim širokim, dječački toplim i zbunjenim osmjesima. Naše male psine je doživljavao kao naročite prijateljske geste. U Sesvetskom Kraljevcu je bio predmet općeg obožavanja. Svi su ga htjeli zagrliti i dovesti na ručak. Požalio se: ja nemam trbuh za sve vaše ručkove. I sve kraljevečke djevojke su bile zaljubljene u zbunjenog viteza toplih očiju i širokog osmjeha.
Sa nama je proživio šest mjeseci u Vinkovcima. Poginuo dva dana po našem dolasku u Čelebić. Naš zapovjednik Jozo Matković i dvaput ranjeni Mario Ivančić, te Englez Kenneth Stephen su ga izvlačili skoro tri sata, jer su Srbi Pierreovo tijelo pokrivali snajperom.
Pokojnog Ferdu Sučića smo iz rovova izvukli u tvrdi sumrak s polovice donjih rovova. Bio je to, nažalost naš prvi i zadnji susret s njim.
Trideset i koju godinu kasnije uspomena na Pierrea je živa kod svakoga od nas. Svima je na pameti njegov raskošan osmjeh. Njegova brižnost i predanost. On je bio naša duša. Njegovim odlaskom smrt je kod svakoga od nas izgubila na svojoj ekskluzivnosti. Nikad više nismo toliko tuge prolili ni nad jednom smrću.
U moru uspomena koje me uz njega vežu spominjem se još dviju sličica.
Prva, pitam ga jedne prilike u Vinkovcima: zašto Hrvatska Pierre? Kaže, zato što su male šanse da se obranite. Ako se ipak desi čudo i obranite se, imat ćete sjajnu priliku da iznova gradite sreću. Da svi iznova dobijete priliku za jedan potpuno novi život. I mi stranci takodjer. Novi život će biti i naša nagrada, kaže. Dok to govori izgleda kao netko tko žudi da čim prije napravi svlak i ostavi svoj stari život.
Postat ćeš hrvatski državljanin? O, da! Rado. I oženit ću tvoju sestru! Vaše žene se ne boje djece! Pita me za moju djevojku, sadašnju suprugu. Kažem da je opasna kao da je Francuskinja. Pravi zmaj. Tako moja supruga potpuno zasluženo i apsolutno opravdano postaje Dragon.
Druga. Prekapajući prije ukopa po njegovim stvarima, u nekom drvenom sivomaslinastom sanduku u kojem su nekad bile 60mm mine, nalazim jednu tekicu. Čini mi se da su na koricama, u crno bijeloj boji, jedni od najslavnijih filmskih ljubavnika – Ali Mac Graw i Ryan O’Neal, scena iz jedne od najljepših filmski ljubavnih priča – Love Story.
Sjeo sam, vjerujući da je to teka koja će mi možda nešto više reći o Pierreu. Dogovor je bio da će mi svoju životnu priču ispričati kad to sam poželi, a najbolje kad rat prođe. Teka je bila prazna. Još jednom sam odvrtio njeno bjelilo i negdje nakon pet – šest stranica vidio sam nešto teksta na na francuskom. Bila je to jedna pjesma koja je u mom lošem prijevodu glasila, otprilike:
Sva tvoja vlasništva će umrijeti. I tvoji roditelji će umrijeti. A ti? I ti ćeš umrijeti! Nešto ipak nikad neće umrijeti: To je način na koji ćeš ti umrijeti.
Pierre je, očito, sam sebi odabrao epitaf. Njegova nesebična smrt bi mu trebala jamčiti nezaborav. Njegov brat Olivier ima iste tikove kao i Pierre. Nakon što je pregledao video materijale koje smo mu pripremili, rekao da „Pierrea nije vidio nikad sretnijeg. Da je očito Pierre napokon našao svoje ljude.” I Pierre je bio naš čovjek. Naša francuska zapovjednik. Naša divlji korzikanski vepar. Naša vlat divlje trave.
Izvor: Facebook profil Ante Damjanović
