Kad ti život stane u jednoj sekundi, kad ti srce lupa jače nego ikad i kad misliš da ćeš izgubiti ono najvrijednije što imaš – tada shvatiš koliko vrijedi jedan čovjek.
Toga dana mi nismo vidjeli doktora. Vidjeli smo spas.
Stipe Radoš nije pitao tko smo, odakle smo, imamo li ili nemamo. Nije gledao na sat, nije tražio razlog. Vidio je dijete. Vidio je život koji visi o koncu. I reagirao je – brzo, sigurno, odlučno. Onako kako mogu samo oni rijetki, rođeni da spašavaju.
Naša kćer danas diše, smije se, živi… zahvaljujući njemu.
A mi? Mi smo ostali s dugom koji se ne može platiti.
Došli smo kasnije, skromno, kako znamo i možemo. Ponijeli smo neke sitnice, znak zahvalnosti, ništa veliko – jer što uopće može biti dovoljno veliko za nečiji život?
A on… odbija. Tiho, skromno, kao da nije učinio ništa posebno.
Kaže:
“Platite misu za mene.”
U tom trenutku shvatiš s kakvim čovjekom stojiš.
Ne s liječnikom koji traži nagradu.
Nego s čovjekom koji vjeruje da dobro ne treba cijenu.
U vremenu kada se sve mjeri, kupuje i prodaje – on ostaje ono što rijetki jesu: čovjek.
I zato ova zahvala nije dovoljna. Nikada neće biti.
Ali je iskrena, iz dubine duše.
Hvala vam, doktore.
Ne samo što ste spasili našu kćer.
Nego što ste nas podsjetili da još postoje ljudi koji rade dobro – tiho, bez interesa, iz srca.
Takvi se ne zaboravljaju. Nikada!
(Zahvala je stigla na e-mail portala Tomislavnews.com, a u potpisu je čitatelj Ivan Perić, objavljujemo ovo bez znanja dr. Radoša, jer zašto ne objaviti pohvalu doktoru koji se ” ne zaboravlja”! )
Izvor: ZAHVALA dr. Stipi Radošu iz Tomislavgrada: Toga dana mi nismo vidjeli doktora. Vidjeli smo spas!
