Prije točno pola stoljeća, 25. veljače 1974. godine, u Franjevačkom samostanu Gorica u Livnu preminuo je Gabrijel Jurkić, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara i istaknuti predstavnik impresionizma. Njegov odlazak obilježio je kraj jedne ere u kojoj je umjetnik, usprkos promjenjivim političkim strujama, ostao dosljedan svom viđenju ljepote i duhovnosti.
Gabrijel Jurkić rođen je 24. ožujka 1886. godine u Livnu, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Njegov put prema umjetnosti nije bio izravan; u Sarajevu je prvotno pohađao građevinski odjel Srednje tehničke škole, no ubrzo ju napušta kako bi se potpuno posvetio slikarstvu.
Njegovo umjetničko sazrijevanje započinje 1906. godine u slikarskoj školi Bele Čikoša Sesije i Mencija Clementa Crnčića, a nastavlja se na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Ključan trenutak bio je upis na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču 1908. godine, gdje je primljen izravno u četvrtu godinu slikarskog odjela. Tijekom studija u klasi Kazimierza Pochwalskoga posvetio se specifičnom „studiju umjetnosti bosanske historije“.
Jurkićev talent brzo je prepoznat na međunarodnoj sceni. Njegovo djelo “Bukova šuma” izloženo je 1911. godine na prestižnoj proljetnoj izložbi bečke secesije. Iste se godine trajno nastanio u Sarajevu, gdje je velika samostalna izložba (ujedno održana i u Zagrebu) mladom umjetniku donijela ogroman ugled.
Zahvaljujući tom uspjehu, dobio je značajne narudžbe poput slike “Grad Jajce“ za Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu i “Prvo otvorenje Bosansko-hercegovačkog sabora” za Saborsku palaču u Sarajevu. Njegovo remek-djelo iz 1914. godine, “Visoravan u cvatu”, danas krasi stalni postav Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine.
Jurkić je bio opčinjen igrom svjetlosti i prirodom. Kroz svoje cikluse nastojao je prikazati bogatstvo boja u naizgled jednostavnim motivima:
• Ciklus “Zima” (1922.): Istraživao je varijacije u „jednostavnoj bjelini zimskoj“.
• Ciklus “Večeri” (1934.): Dugogodišnji rad na temi večernje svjetlosti.
Nakon što javnost 1934. godine nije najbolje prihvatila ciklus “Večeri”, Jurkić se polako počeo povlačiti iz društvenog života i nastavljajući raditi samozatajno na svojoj omiljenoj temi — bosanskom pejzažu kroz četiri godišnja doba.
Drugi dio Jurkićeva života obilježen je dubokom religioznošću koja je prožimala njegov rad. Bavio se restauracijom i ilustriranjem knjiga i časopisa uglavnom religioznog sadržaja. Njegova ustrajnost na religijskim motivima i odbijanje da se uklopi u prevladavajuće socrealističke struje tadašnjih vlasti doveli su do njegove marginalizacije.
Postoji anegdota da je odbio slikati Tita, uz obrazloženje: „Ja slikam samo svece“. Iako povjesničari nisu sigurni u istinitost ove priče, ona zorno ilustrira političku klimu u kojoj je Gabrijel stvarao. Godine 1956. sa suprugom Štefom seli se u Franjevački samostan Gorica u Livnu, gdje provodi posljednje godine života. Zbog slabog vida prestao je slikati oko 1966. godine.
Iako se povukao iz javnosti, njegov značaj nije zaboravljen. Godine 1970. nagrađen je Zlatnom plaketom Udruženja likovnih umjetnika BiH kao jedan od doajena slikarstva. Danas se Gabrijel Jurkić pamti kao umjetnik koji je uspio uhvatiti samu bit bosanskog pejzaža, ostajući vjeran vlastitom umjetničkom i duhovnom identitetu.
