Jedan od značajnih franjevaca Bosne Srebrene zasigurno je fra Lovro Karaula (1800. – 1875.). Živio je u vremenu osmanske okupacije, bio je aktivan u društveno-političkom i provincijskom životu i do mučeničke smrti ostao neustrašivi borac za ljudska prava. Boreći se za pravedniji i bolji položaj obespravljenih, prigodom dolaska austrijskoga cara Franje Josipa u Sinj 1875. u Spomenici je izrekao nevolje katoličkoga puka. Za to se brzo saznalo, a poslije ga je koštalo i života.
U župama u kojima je obavljao pastoralnu djelatnost ostavio je tragove svoga djelovanja. Godine 1861. postao je župnik u Ljubunčiću. Želio je izgraditi crkvu, no gradnja je išla teško jer je narod, izmoren različitim tiranijama i zulumom, smatrao da je najbolje ono što je starinsko – slušati misu u tijesnim kolibicama i skrovitim mjestima. O gradnji župne crkve predaja kaže:
U Ljubunčiću je harala kuga, ugibalo je blago, jame su bile pune blaga, a onda je kuga morila i čeljad. Gdje bi ujutro na kući osvanula crna ‘tica, tu bi umrlo čeljade. Ljudi sela Ljubunčića otišli su do fra Lovre koji je živio u zaseoku Gornje selo i pitali: „Što ćemo, ujače?”, a on im je kroz prozor odgovorio: „Davno sam vam govorio da na Glavici napravite crkvu, jer tu je greblje vaši’ pradjedova.” Ljudi su poslušali i dok je temelj zakopan, kuga je prestala.
Fra Lovrin kip koji prstom pokazuje Glavicu nalazi se u dvorištu ispred župne crkve. Zapisnik o gradnji crkve u Ljubunčiću čuva se u Arhivu samostana na Gorici.
Svojim je znanjem i spretnošću dobivao fermane za gradnju crkavameđu kojima i za gradnju na Gorici i u Vidošima.
I gradnja crkve na Gorici isprepletena je kroz predaju:
Turci su zabranjivali gradit’ i najskromniju crkvicu. Naročito su im smetala crkvena zvona. Uputi se sultanu u Carigrad fra Lovro Karaula. I dadne sultan fra Lovri ferman na kome je stajalo da smije napravit’ crkvu kolika je volovska koža i stavit’ zvono, ali ono malo, što se s njime zvoni kod pričesti. Ali po povratku u Livno fra Lovro se zgodno sjeti, isječe volovsku kožu u oputu i opaše pozamašan prostor. Na to se odma’ skupe Turci. Kad su htjeli zabranit’ gradnju fra Lovro im pokaza ferman. Pisalo je da se može gradit’ crkva kolika je volovska koža i da se na nju smije staviti zvono. Sultanova se naredba morala poštivati i jedan Turčin prvi uze kramp i počne kopati temelj.
Sjećanje na fra Lovru sačuvano je i u guslarskoj pjesmi koja je izvedena 20. srpnja 1977. prigodom mlade mise fra Miroslava Ištuka u njegovu rodnom Žiroviću, i fra Lovrinu rodnom mjestu i mjestu pogibije. Autor je i izvođač Jozo Ištuk – Paškin iz Žirovića. Cilj joj je opjevati istinu o fra Lovrinu životu i smrti. U pjesmi se spominje da je fra Lovro dosta skroman i ljubazan bio / sve narode jednako volio.
O fra Lovrinu povratku u rodnu zemlju nakon školovanja narodni pjevač kaže:
…U Bosnu se svoju povratiše
Da bi svome sad pomogao puku
S kojim dijeli nevolju i muku…
***
…Jer ne želim ništa drugo biti
Nego svoju vjeru zaštititi
I prije ću glavu izgubiti
Nego pravdu igdje zatajiti…
Kako u povijesnim zapisima tako i u pjesmi, pobožan je, borac, spreman trpjeti, ali i onaj koji moli za obraćenje i oprost neprijateljima. Narodnom je pjevaču poznata i tzv. Barišićeva afera i fra Lovrin odlazak u Carigrad, spominje ga kao graditelja crkava i škola koji je zahvaljujući svojoj mudrosti, učenosti i snalažljivosti izgradio svoj ugled i u Carigradu.
Način na koji je franjevac umoren guslaru je dobro poznat:
…Moliše se starac Karaula
Tri čobana iz luga su čula
Nemojte me moja braćo mila
Teška ćete učiniti dila
I nemojte moji dobri Turci
Otpaštat će vam djeca i unuci
Jer koji je stvorio nebesa
On će svoja pokazat čudesa
Ludi ćete trčat po ulici
Ovaj slučaj pričat ćete djeci
S kakvom ste me smrću umorili
I na pravdi stara uništili
Mene ćete stara pogubiti
Al sramotu nećete sakriti…
Njegovo su ubojstvo vidjeli čobani koji su u lugu čuvali blago. Gvardijan je sutradan tražio da ih kotarski bilježnik sasluša, no prema pjesmi samo je jedan čoban – Jure Ištuk smio iznijeti istinu i podnijeti mučenje. Na Veliki petak 1945. stari Jure ispustio je dušu i na samrti uputio poruku svima da slave fra Lovru kao sveca i gotovo proročki vidio ono što se događa danas, mnoštvo vjernika koji se svake godine okupljaju za Ilindan slaveći ovoga velikoga mučenika.
…I dok zemlja oko sunca kreće
Naš fra Lovro umrijet nikad neće
Smrt podnese za ta naša prava
Za sva djela neka mu je hvala
Još mu cvjetaj ljubičice plava
Pokojniče neka ti je slava…
U zapisima su sačuvana svjedočanstva ljudi koji su ozdravili na mjestu njegove pogibije. Kad je na dan smrti pošao slaviti misu, u Zapisnik je zapisao: pro populo (za narod). Bile su to zadnje njegove napisane riječi. Do kraja vjeran svojim idealima za narod je živio, za narod je umro, što ga čini velikim i omiljenim među katoličkim pukom livanjskoga kraja koji njegov lik neumorno čuva.
Ana Papić
(Iz knjige Tragom narodne baštine, Svjetlo riječi, 2017.)
