U vremenu kada su mladost, snovi i radna snaga sve češći putnici u jednom pravcu, iz manjih mjesta prema velikim gradovima ili preko granice, rijetki su oni koji biraju da ostanu. Još su rjeđi oni koji u selu ne vide kraj, već početak, a jedan od njih je Duško Jokić iz Glamoča.
Duško ima 30 godina i odlučio je da svoj život gradi upravo tu gdje je rođen – u mjestu koje mnogi zovu zaboravljenim, a on ga s pravom naziva najljepšim kutkom na svijetu. Dok drugi jure za bržim životom i „većim prilikama“, on ipak bira tišinu bez stresa, mir bez gužve, i zemlju koja za njega nije samo posao, već i priča o porodici, dubokim korijenima i dostojanstvu.
U Glamoču nije lako. Nema velikih plata, glamura, niti obećanja. Ali ima nešto drugo – zajedništvo, priroda koja oduzima dah i osjećaj da si tu gdje treba da budeš, a dok većina mladih razmišlja kako da ode, Duško se vratio zemlji svojih predaka i počeo da sije krompir. Naizgled jednostavno, ali u stvarnosti – mnogo više od toga.
„Krompir nas okuplja“, kaže kroz osmijeh, misleći na trenutke kada se zbog posla oko njiva okupe prijatelji i porodica, pa se dan završi uz smijeh, jelo i razgovor. To, kaže, ne možeš kupiti. To se živi.
Jedan od posljednjih rođenih u Glamoču
Rođen 1995. godine u Glamoču, možda kao jedno od posljednje djece koja su svijet ugledala baš u tom gradu i u porodilištu koje danas više ne postoji, Duško je odlučio da započne nešto novo, a staro i da oživi ono što su njegovi djed i pradjed radili te da u brazdama djedovine zasadi smisao, a u svakom plodu vidi budućnost.
„Za Glamoč sam se odlučio jer su tu moji roditelji, prijatelji i tu sam proveo većinu svog života. U Glamoču se osjećam najljepše imam svoj mir i slobodu, nema gužve, nema buke, nema stresa nema zagađenosti… U Glamoču sa svakim čovjekom možete stati, popričati, popiti kafu, zatražiti pomoć bez obzira na vjeru i naciju ljudi će za vas imati vremena, saslušati vas, sjesti sa vama i pomoći vam. Zato je Glamoč poseban i vjerujem jedno od najljepših mjesta za život. A priroda je nestvarno savršena, što možete doživjeti samo kad dođete u Glamoč, a trebalo bi vam i par dana da sve obiđete“, rekao je Jokić za Banjaluka.net.
Krompir na 6000 m² je samo početak
Poljoprivredom se odlučio baviti prije tri godine jer je shvatio da se od toga može živjeti i imati dobre prihode.
„Pomislio sam zašto ne probati. Mnogi građani Glamoča se bave poljoprivredom i to im donosi većinu sredstava za život pored svojih poslova“, izjavio je Jokić.
Trenutno obrađuje 6000m² zemlje, a tu sije krompir uz obećanje samom sebi da će iduće godine povećati proizvodnju.„Ta zemlja koju obrađujem je zemlja mojih predaka i to je ono što joj daje veći značaj i motivaciju da nastavim ono sto su radili moj otac, deda, pradeda… Doprinosi većinom ovise o godini kakva nam godina bude, a evo ove godine nam pada kiša pa se nadamo dobrim doprinosima. Najveći izazovi su, vjerujem, vremenske prirode, koji ne ovise o nama“, pojasnio je Jokić.
Glamočki krompir ima svoju priču, a ta priča se najmanje sastoji od samog sađenja i vađenja ove biljke.
„Ovisi i o tome koliko se brineš o krompiru i daješ li mu sve ono što mu je potrebno tokom rasta. Nije to samo posijati krompir i to je to. Što se tiče održavanja krompira (sijanja, prskanja, ogrtanja, bacanja prihrane, vađenja na površinu), to se radi sve mašinski traktorima i zahtjeva dosta truda. Vrlo je važno brinuti se pažljivo o njemu sve do vađenja ako želite dobre prihode“, naglasio je Jokić.
Tada poljoprivrednici dolaze i do problema, a oni se najčešće tiču raspoložive radne snage.
„Imamo malih problema sa radnom snagom što se tiče kupljenja, ali pomoć nam stiže iz okolnih gradova gdje ljudi dolaze kupiti krompir za dnevnicu koja je prošle godine iznosila od 80 – 100 KM“, kaže Jokić za naš portal.Svakako, jedan od glavnih ciljeva jeste prodaja tog krompira.
„Olakšica nam je jer je glamočki krompir poznat zbog kvaliteta po cijelom svijetu, a i zaštićen je geografskim porijeklom. Zbog toga ga svi traže i vole pa nam je prodaja olakšana. Većina proizvođača ima svoje stalne kupce i krompir se plasira u veće gradove, a ja sam svoje tržište pronašao u Banjoj Luci i zadovoljan sam prodajom“, istakao je Jokić.
Glavni problem je, ističe Duško, uvoz krompira, zbog čega mu onda cijena pada, što dalje ruši tržište. Ipak, poljoprivrednici nalaze načine da opstanu.
Mladi u Glamoču
Jokić je aktivni član Kulturno-umjetničkog društva “Budućnost Glamoč” preko 10 godina, kao i fudbalskog kluba “NK Šator” Glamoč preko 20 godina. Ipak, kada je u pitanju broj mladih u Glamoču, ova opština se rastom na tom polju ne može naročito pohvaliti, a prema podacima popisa stanovništva 2013. godine, u Glamoču je ukupno popisano 1.885 lica.Osim toga, o podršci lokalnih vlasti takođe bi se, ističe, trebalo više govoriti.
„Mladih u Glamoču je sve manje jer ne vide perspektivu za životom i teško je doći do sigurnih poslova i dobrih primanja, pa idu ka većim gradovima i modernijim životima, što je u današnjici razumljivo. Ali nešto nas i ostaje, pa se nadam da će to biti sve više i više. Što se tiče bavljenja poljoprivredom, mladi početnici nemaju baš neku podršku lokalnih vlasti, pa se tako, vjerujem, i ne upuštaju u nepoznate troškove, ali ima i hrabrih koji su se odvažili probati. Ja sam počeo uz pomoć prijatelja i porodice koji mi i danas pomažu i mogu reći da nas ‘krompir okuplja’, da se zajedno sastajemo i stvaramo uspomene“, objasnio je Jokić.
Velike i u isto vrijeme skromne pobjede
Duško kaže da je njegova glavna pobjeda i vjetar u leđa da nastavi sijati i narednih godina je bio kada je prodao svoj prvi krompir i dobio veću količinu novca za to. Ipak, s tom pobjedom još jedan uspjeh dijeli tron.„Pored novca mnogo veću sreću i zadovoljstvo mi pričinjava kada moji prijatelji, rodbina iz drugih mjesta navrate u Glamoč i kada mogu od srca da im spakujem koju vreću da ponesu svojoj kući. To nema cijenu“, kazao je Jokić za Banjaluka.net.
Kako vidi svoj raj za deset godina?
Kada pomisli na Glamoč za deset godina, Jokić ističe da bi volio vidjeti sve ljude zajedno u ljubavi i slozi bez obzira na vjeru i naciju.
„Bez podjela i mržnje, kako u Glamoču gdje smo mi najbliže tome, tako i u cijelom svijetu! S obzirom na današnjicu i moderan svijet gdje svi jure slavu i bogatstvo, gdje je život izgubio vrijednost i smisao, moji snovi su skromni, da su moji najbliži dobro, živi i zdravi, a ostalo šta nam Bog da“, rekao je Jokić.Teško je pa gotovo i nemoguće motivisati mlade da se vrate na selo jer svi, kako kaže Jokić, jure slavu i bogatsvo.
„Ja mislim da to nikad neće ispuniti praznine koje imamo i vrijednosti koje nam nedostaju. I ja sam imao želju da odem i pokušao sam, odlazio sam, ali sam se uvijek vraćao svom Glamoču, gdje i pripadam. To je, prosto, nezamjenjivo“, zaključio je Jokić.
Izvor: https://banjaluka.net/djedovina-ispred-glamura-dusko-jedan-od-posljednjih-rodjenih-u-glamocu-medju-prvima-odlucio-da-ostane/?fbclid=PAQ0xDSwLjJmZleHRuA2FlbQIxMQABpx_nqsLjD1cbZ6-a3Ro7LeNFIMP1ioGCY5mEJJQ0Oi09HVsxDRDHKfXXURXj_aem_mcTrtbuK8oqDfpnIvyozCQ
