Osim što im je vratio jezik, ilirski pokret probudio je u Hrvatima i svijest o vlastitoj narodnosti, ponos na svoju prošlost, svoju zemlju, svoj jezik i svoju kulturu
Teško je naći neki pokret koji bi za nas, narode na slavenskom jugu, a napose za nas Hrvate, značio više od ilirskog pokreta. Kao njegov vidljivi, javni, početak uzima se g. 1835. kad su izišle prve »Novine horvatzke« zajedno s prilogom zvanim »Danicza«. Trajao je petnaest do dvadeset godina, ali je njegov upliv daleko duži pa negdje seže i do 20. stoljeća. Taj je pokret bio usmjeren prema narodnom osvješćenju, prema ujedinjenju naših – politički i upravo – razdvojenih pokrajina u jednu cjelinu, prema oslobođenju od tuđinske vlasti, prema, općem napretku. Iako je on najočitije zablistao u Zagrebu, gdje se nalazio na okupu najveći broj kulturnih radnika, on je odjeknuo po svim hrvatskim pokrajinama i tamo gdje ima Hrvata: u Dalmaciji, Slavoniji, Istri, u Bosni i Hercegovini; kao cjelina, Slovenci i Srbi nisu ga prihvatili, iako su i oni doživjeli sličan, odgovarajući pokret. Po svojim ciljevima, taj je pokret bio pravedan i plemenit a po rezultatima značajan, iako su se, razumljivo, neka njegova nastojanja izjalovila, jer ponegdje i njegovi ciljevi nisu bili primjereni stvarnosti.
Zašto su ti ljudi dali svom pokretu »ilirsko« ime? Zašto ga radije nisu nazvali »narodnim«, »hrvatskim« ili »južnoslavenskim«?
»Ilirski« kao naziv za Hrvate, pa nekad i za druge južne Slavene, javlja se davno ranije, veću 15. st Istakao ga je i uplivni Pavao Ritter Vitezović (1652-1713), rodom iz Senja. Koncem 17. st., kad su se vodili ratovi za oslobođenje od Turaka, on se pitao – dokle seže hrvatsko narodno područje, imajući u vidu njegovo skoro oslobođenje. Uviđao je da se radi o jednom narodu, izdijeljenom na pokrajine, pa je došao do uvjerenja da je hrvatsko narodno područje nekadašnja rimska provincija zvana »Ilirik«, koja se protezala od Jadrana do Drave. Tu misao izložio je u djelu »Croatia rediviva« (Hrvatska ponovno povraćena u život), izdanom 1700. Taj je pisac bio silno uplivan po svim našim krajevima kroz čitavo 18. pa negdje i u prvoj polovici 19. st. Njegove je misli slijedio i fra Andrija Kačić-Miošić u svom »Razgovoru ugodnom« a u svojoj »Korabljici« preuzeo je podatke iz njegove »Kronike«; u Bosni je »Kroniku« prihvatio fra Nikola Lašvanin, a Ljudevit Gaj, još u 19. st., navodi u »Danici«, neka njegova djela. Uz hrvatsko ime, ti i drugi pisci, upotrebljavaju i ime »slovinsko« i »ilirsko«, najčešće misleći pod tim na isti narod i isti jezik. Ilirsko ime bilo je, dakle, prikladno da se njime objedine razne naše pokrajine u jedno. Ti su pisci najčešće mislili da su Iliri, stanovnici nekadašnjeg rimskog Ilirika, i krvno povezani s Hvatima pa i drugim Južnim Slavenima. Oni to, u stvari, djelomično i jesu, jer pređašnji stanovnici nisu pred Hrvatima i Srbima naprosto nestali, nego se postepeno pretopili u njih.
Da se ocijeni što je ilirski pokret učinio, treba se sjetiti u kakvom je stanju tada bio hrvatski narod. U Zagrebu, gdje je u 19. st. bilo najjače kulturno središte, ono što je bilo obrazovanije, govorilo je njemački: čitale su se njemačke knjige a u kazalištu davale njemačke drame; u hrvatskom saboru govorilo se latinski! U Dalmaciji i Istri službeni i saobraćajni jezik po gradovima bio je talijanski; u Bosni su službene isprave bile pisane turski. Kasnije će, u toku 19. st, Nijemci i Mađari pokušati naturiti na željeznicama i uredima u Hrvatskoj svoj jezik. A i sam hrvatski jezik, ukoliko je netko njime pisao, nije imao jedinstvenog oblika, nego se pisalo u narječjima. Isto tako nije bilo ni jedinstvenog pravopisa nego su se pisci držali sad talijanskog, sad njemačkog, sad mađarskog pravopisa ili miješanog. Ilirski je pokret tražio upotrebu jedinstvenog književnog jezika i pravopisa i u tom je uspio: izabrao je štokavsko narječje i prihvatio jednostavni Gajev pravopis. Da nije tada došlo do te reforme, dobar dio krajeva našeg narodnog područja bio bi odnarođen, jer bi ljudi s općim obrazovanjem prihvatili i tuđi jezik, kao što su se toliki Hrvati i Slovenci pretopili u Talijane, Austrijance i Mađare.
Osim što im je vratio jezik, ilirski pokret probudio je u Hrvatima i svijest o vlastitoj narodnosti, ponos na svoju prošlost, svoju zemlju, svoj jezik i svoju kulturu. Time je i u tom pogledu bilo zaustavljeno rastakanje narodne cjeline i pretapanje u druge narode, bar na domaćem području. Nije čudno što je već tada u ožujku, 1835., nastala i hrvatska himna, puna plemenitih osjećaja kao malo koja druga.
Ilirski je pokret kasnije postupno izrastao u pokret za ujedinjenje svih naših krajeva, koji su u austrougarskoj monarhiji bili odijeljeni jedni od drugih: uže Hrvatske, Slavonije, Vojne krajine i Dalmacije. Trajalo je dugo dok se to ostvarilo, jer su se vlastodršci u Beču i Pešti tome snažno i uporno odupirali. Uporedo s težnjama drugih Slavena u Monarhiji (Slovenaca, Srba, Čeha, Slovaka, Poljaka), to je nastojanje konačno dovelo do raspada Austrougarske, koja u prošlosti nije s njima postupala kao s ravnopravnim građanima.
Ilirski je pokret išao za uzdizanjem naroda u kulturi. Iz njega su izrasli značajni pjesnici – Vraz, Mažuranić i Preradović, naši prvi dramatičari modernog vremena – Kukuljević, Demetar, Bogović, prvi operni i drugi skladatelji – Lisinski i Rusan. Tada je i nešto kasnije stvoreno naše znanstveno nazivlje (B, Šulek) i pojavili se naši prvi moderni filozofi (Kurelac i Veber). Osnovana je Matica ilirska (kasnije – Matica hrvatska), koja je započela s izdavanjem knjiga važnih za hrvatsku kulturu; prva njezina knjiga (Gundulićev »Osman«) pojavila se 1844. Pokušali su osnovati znanstveno društvo, ali ga car nije odobrio; kasnije će ono biti ostvareno pod imenom Jugoslavenske akademije. Ban Jelačić je, konačno, svečano dokinuo 1848. kmetstvo i proglasio da su svi jednakih političkih prava.
Kako je bilo s ilirskim pokretom u Bosni? Unatoč užasnom stanju (da je većina stanovništva bila u napola ropskom položaju i ekonomski do krajnosti izrabljivana, da je gotovo sav narod bio nepismen i u nacionalnom pogledu nesvjestan), ilirska je misao i ovdje našla odjeka: Mladi franjevci koji su studirali u prekosavskim krajevima, a napose u Zagrebu, bili su zagrijani za ilirski pokret, tako osobito Ivan fra Franjo Jukić, fra Martin Nedić, fra Grgo Martić, fra Marijan Šunjić i mnogi drugi. Oni su ilirski pokret shvatili prvenstveno kao poziv na osvješćivanje svog naroda i pripremanje na to da se oslobodi od osmanske vlasti. Mislili su da je za tu svrhu, kao prvi korak potrebno opismeniti ljude, a onda ih i dalje prosvjetljivati. Otuda su, posvuda po Bosni, nastale osnovne škole u privatnoj režiji, koje vode franjevci, a koje će se održati sve do prvih godina austrijske okupacije, a negdje i duže. Svjesni da je narod tvorac i nosilac kulture, išli su za skupljanjem narodnog blaga pa tako dolazi do izdanja Jukićevih »Narodnih pjesama« (u narodu poznatih pod imenom »Tomićke«) i, znatno kasnije, do Šunjićevih »Narodnih pjesama«, do zbirke narodnih pripovijedaka, do prvog časopisa u Bosni »Bosanski prijatelj«, do zamisli domaćeg muzeja, itd.
Ako se sada osvrnemo na ilirski pokret u cjelini, možemo reći da se naš razvoj u 19. i 20. stoljeću bez njega uopće ne bi mogao razumjeti. U njemu se nalaze počeci pravaca kojima smo se sve do 1918. kretali
