Kad je trećeg dana rujna Mario Kovačević stigao u Koprivnicu kako bi preuzeo Slaven Belupo, momčad je bila poput razbijene vojske. Taj bezidejni, sterilni Slaven, nepuna dva mjeseca kasnije igra možda i najatraktivniji nogomet u ligi. Velika pobjeda nad Osijekom bila je ogled dviju ekipa koje u ovom trenutku imaju možda čak i najjasniju viziju igre. Kovačevićevev je Slaven tim trijumfom sada i momčad s najboljom ligaškom formom, a takvo što ne dolazi bez razloga, piše Telegram.
Ne osjećam se ni najmanje kao čudotvorac”, izjavio je Slavenov trener nakon utakmice.
“Volim nogomet, radim ga sa strašću. Nevjerojatno je što sve uspijevamo raditi u zadnje vrijeme, uz sve probleme koje imamo. Od moje prve utakmice igramo dobro, sa svima smo se nadigravali i moj je način rada da igramo na gol više. Vjerujem da možemo samo dalje rasti”.
Prije više od dvije godine Kovačević je također bio tema, tada kao hit-trener koji je pod istim postulatima i s podjednakom atraktivnošću gurao iznad očekivanja s ‘matičnim’ mu Varaždinom. Tada je njegova osobna priča još uvijek bila fokusirana na činjenicu da nikad nikoga nije povlačio za rukav niti tražio načine kako da preskače stepenice; glavni trener je prvi put postao onda kad se Stjepan Čordaš, njegov nadređeni u Međimurju, prestao javljati na mobitel.
Vjera u sebe i u tu da se i s malo resursa može napraviti puno Kovačeviću dolaze iz životnog iskustva — preživljavanja pod opsadom u ratnom Sarajevu, gdje je bježao od snajperista i kopao bunare da bi ljudima omogućio pristup pitkoj vodi i riskirao život da bi stigao do udaljenih razorenih dvorana u kojima je misli od teške realnosti odvraćao radom na vlastitim tehničkim nedostacima. Nogomet mu je ponudio viši cilj, izlaz iz noćne more u kojoj se našao; dok su oko njega fijukale bombe i meci, on je razmišljao o tome kako mu je šut oslabio jer u tim skučenim dvoranama nije imao prostora za njegovo dodatno brušenje.
A onda, 20-ak godina, dok je o sličnim stvarima razmišljao vezano uz tehniku mladih igrača koje je u Varaždinu brusio, život je još jednom pred njega stavio tešku prepreku.
Bolest zbog koje je morao prekinuti svoju trenersku karijeru možda je bila i gora od ratnih okolnosti, jer u ratu je od crnila utočište tražio u nogometu, a sada nije mogao ni to i pitanje je bilo hoće li ikada više moći. Od toga ni u najtežim trenucima nije bježao.
Kovačevićeva vještina je prepoznavanje pozitivnog
“Znalo mi je prolaziti glavom da nikada više neću sjesti na klupu, ali kako je došlo, tako sam odmah otjerao te misli”, priča otvoreno o borbi s bolešću. “U toj mojoj situaciji shvatiš koliko je bitno okružiti se pozitivnom energijom, i odmah nakon operacije su prve prognoze bile povoljne. To je bila svojevrsna motivacija i sada sam tu gdje jesam”.
Okruženje domaćeg nogometa nije baš poligon za pozitivnu energiju, dapače; koliko god se pokušavalo nakititi njegovu prirodu, hrvatski nogomet — posebno onaj klupski — leglo je podjela, spletkarenja i ogorčenosti. Upravo je manjak ogorčenosti Kovačević naglasio tako što ju je želio izbjeći kad su se u Varaždinu okolnosti promijenile i kad je klub pa, onako ufino izigrao dogovor s Kovačevićem, onaj u kojem mu je obećano da će se vratiti na klupu čim mu liječnici daju zeleno svjetlo. On je ljudima u Varaždinu i dalje ostao zahvalan na pomoći koju su mu pružili, ali i dalje je ostala činjenica da ga je ta promjena planova ostavila bez angažmana.
Ne samo da ga je ostavila bez posla ondje gdje je promijenio lice kluba, već ga je ostavila generalno vezanih ruku po pitanju nove sredine u koju može doći. Teška bolest, čije liječenje je srećom prošlo odlično, i dalje znači da Mario treba biti pod redovnim preventivnim nadzorom, što podrazumijeva i da ne može prihvatiti angažman baš na drugom kraju svijeta. Ali Kovačević, s epitetom hrabrog, progresivnog i na kraju krajeva uspješnog trenera, nije rekao ni riječ. Nije sipao žuč niti se gurao igdje, iako je kao maotko drugi ujedinio nogometnu javnost i time neslućeno pospješio svoj kapital u javnom prostoru. Zahvalio se svima i čekao priliku koja mu je na kraju došla 50-ak kilometara dalje, u Koprivnici.
Preuzeti Slaven Belupo u tom trenutku bio je velik izazov, s nesređenom kadrovskom situacijom i potrebom brzog djelovanja kako bi se zaustavila kola koja su opasno krenula nizbrdo. Ali Kovačeviću je opet nogomet bio sve čemu se želio vratiti; igra je njegov eskapizam, a on joj je uzvraćao punom posvećenošću. Sve ono loše što ga je pogađalo koristio je da se snađe u igri, da prenese svoj mentalitet na svlačionicu i da igračima pobudi samopouzdanje da mogu s — uvjetno rečeno — malo resursa, ponajprije u smislu individualne kvalitete, ostvariti zaista puno.
Kovačevićeva je vještina, čini se, prepoznavanje onoga pozitivnog u okolnostima koje generalno nisu takve. Pa kad, primjerice, spominje sudačke pogreške na štetu svoje momčadi, ljudi to neće vidjeti kako kukanje kojim skreće pozornost i odgovornost s vlastitog rada nego legitimni prigovor nekoga tko je pravo na takvo nešto zaradio svojim radom i stavom.
A kad najavi da u Maksimir, Dinamu na noge, njegovi dolaze igrati svoju igru jer drugačije ni ne znaju, onda mu to vjeruju. U rekordnom je roku ‘reformirao’ Slaven, nastavivši ostavljati svoj trag u hrvatskom nogometu prije svega kao dašak pozitive u njemu.
