U novom nastavku naše rubrike podsjećamo na staro izdanje “Idiota” u prijevodu Ise Velikanovića, prvi dio tetralogije Ali Smith koja je u međuvremenu cijela prevedena i knjigu švicarske psihoanalitičarke koju je napisala u suradnji s umjetnicom Marinom Abramović
1) Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Idiot
Stvarnost, 1969., prijevod Iso Velikanović
Trideset pet je godina prošlo otkad sam zadnji put čitala ovo izdanje “Idiota”, roman čija je osnovna ideja bila, kako Dostojevski piše nećakinji Sonji Ivanovoj, “stvoriti potpuno divna čovjeka, Krista… Od svih divnih likova književnosti najsavršeniji je Don Quijote. A Don Quijote je tako divan, jer je istovremeno smiješan.” Za romanom sam posegnula nakon što sam pogledala emisiju “Što je klasik?” urednice Karoline Lisak Vidović, u kojoj su o “Idiotu” govorili rusistica Jasmina Vojvodić i ruski pisac Jevgenij Vodolazkin. Izdanje koje imam još se može nabaviti u antikvarijatima: prijevod potpisuje Iso Velikanović, roman je uredio i predgovor napisao Jure Kaštelan, a u travnju 1969. godine tiskan je u 20 tisuća primjeraka. Vraćajući se vlakom iz Švicarske u Petrograd, knez Miškin, koji se u inozemstvu liječio od epilepsije, upoznaje Parfena Rogožina, zaljubljenoga u hirovitu Nastasju Filipovnu. Riječima Jure Kaštelana: “Mjera čovjeka je život, a život je mjera beskraja. Dostojevski svoja lica nagoni do ruba ponora, do ‘posljednjeg uvjerenja’.”
2) Ali Smith
Jesen
Vuković&Runjić, 2019., prijevod Dinko Telećan
“Umorna sam od vijesti. Umorna sam od toga kako čine spektakularnima stvari koje to nisu i kako pojednostavljuju ono što je zbilja zapanjujuće”, kaže majka glavne junakinje romana “Jesen”. Spektakularan je Brexit: oko njega svi nešto govore, a ništa od toga se ne pretvara u dijalog. Zapanjujuće, na sve prave načine, prijateljstvo je između stogodišnjeg Daniela Glucka i tridesetogodišnje Elisabeth Demand, a koje je počelo kad je ona bila osmogodišnja djevojčica. “Jesen” je divno napisan, poetičan roman, jednako tako izvanredno preveden (Dinko Telećan!), ujedno prvi dio tetralogije Ali Smith koja je s prvim dijelom ušla u finale nagrade Man Booker. Kad kritika kaže da u zemlji u očitom raskolu pisac poput Ali Smith vrijedi više od cijelog sabora političara, ne pretjeruje. U ovoj nevelikoj knjizi jedan starac i jedno dijete raspravljaju o tome rastu li riječi, pa zaključe da, iako riječi nisu biljke, one su same po sebi ipak organizmi. O slikarstvu se razgovara tako da se zatvore oči i onda opisuju izgubljena umjetnička djela. U međuvremenu je Vlatka Valentić za nakladu Vuković&Runjić prevela i ostatak tetralogije: “Zimu” (2020.), “Proljeće” (2021.) i “Ljeto” (2022.).
3) Jeannette Fischer
Susret psihoanalitičarke i Marine Abramović
Geopoetike, Beograd, 2019., prijevod Tijana Tropin
U kolovozu 2015. u američkom domu Marine Abramović u Hudsonu sastale su se umjetnica i njezina prijateljica i psihoanalitičarka Jeannette Fischer. Četverodnevni razgovor prerastao je u knjigu koju je objavila Geopoetika iz Srbije, a koja je krajem 2019. godine predstavljena i na pulskom Sajmu knjige. Fischer je od 1986. frojdovska psihoanalitičarka u Zürichu, a Abramović je upoznala 1998. nakon izložbe “Tijelo umjetnika – javno tijelo” u Bernu. U Hudsonu su razgovarale sistemom slobodnih asocijacija, a temeljno je pitanje ove knjige može li se (obiteljsko) nasilje transformirati umjetnošću i, ako može, u što se ono točno pretvara. Marina Abramović, doznajemo iz knjige, odrasla je uz nasilnu majku koju je umjetnica, otkako je bila dijete, “morala puniti kao vazu u koju ulijevaš vodu”. Punila ju je samom sobom, svojom vitalnom energijom. “Ne biti viđen, ne biti zapažen kao ličnost koja se sama određuje, s vlastitim potrebama i željama, to je nepodnošljivo, a za dijete uništavajuće”, pojašnjava Fischer u knjizi.
* Preporuke su originalno objavljivane u magazinu Globus, u sklopu rubrike Čitam!, od početka 2019. godine.
