Izložba slika Gabrijela Jurkića iz fundusa samostana Sv. Ante na Bistriku “Gabrijelov glas na putu vječnosti” u organizaciji Franjevačkog samostana Sv. Ante na Bistriku i Udruge likovnih umjetnika HKD Napredak Sarajevo bit će otvorena u ponedjeljak 10. lipnja 2024. godine u 19 sati u Maloj galeriji Franjevačkog samostana na Bistriku
Gabrijel Jurkić, to zvučno ime bosanskohercegovačke i hrvatske umjetnosti, čovjek sa imenom jednog od anđela čije je značenje “Bog je jak”, glasnik umjetnosti, majstor crteža, dokumentarist, ilustrator, posvećeni i studiozni majstor detalja, čovjek čija crtica između datuma rođenja i smrti nosi put od čuda od djeteta, onoga kojem ne daju stipendiju, preko titule najboljeg studenata bečke likovne akademije jer upisan je odmah na četvrtu godinu studija, onog kojeg proglašavaju perspektivnim mladim umjetnikom u Sarajevu, a onda biva i persona non grata, izbačen iz stana i ateljea, prokazan kao politički grešnik i munjevito uklonjen sa umjetničke scene, preko zaljubljenog muškarca koji je svoju Štefu gledao kao muzu, s kojom se iz neovozemaljskih razloga u jednom momentu i razdvojio, pa ponovno sastao, a onda na koncu obnevidio, odložio kist i mirno sačekao da smrt dođe po njega u livanjskom samostanu.
Rođen je 24. ožujka 1886. godine u Livnu, kao četvrto dijete oca Ante i majke Luce, čiji portret je ovjekovječio, kao jedan od onih koje je radio samo sebi bliskim osobama, iako je imao i dva autoportreta i to jedan iz 1941. godine, dok je drugi doslikao već 1953. godine. Rođen u periodu koji označava početak proljeća kao simbol obnove i ponovnog rađanja, rođen da bi ostavio trag i i više nego opravdao ime koje nosi.
Jurkić je 1892. godine upisao I. razred Niže pučke škole u Livnu, a nakon njenog uspješnog završetka upisao je Trgovačku školu, da bi Tehničku srednju školu, građevinsko odjeljenje, završio u Sarajevu i od Zemaljske vlade tada dobio stipendiju. 1904. godine, Jurkić se vratio u rodno Livno, kada je počelo njegovo interesiranje za slikarstvo i rodila se ljubav za boje. Slikao je uljem mnoge krajeve i žanr scene, a iz kojih su vidljivo izvirale njegove naklonosti prema rodnoj zemlji, prema Bosni i Hercegovini.
Odlučio je tada poslati zahtjev Zemaljskoj vladi u Sarajevu da mu omogući „stipendiju za studij u Rimu ili Beču“. Zahtjev je odbijen, pošto mu, na temelju radova koje je dostavio Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, nije dopušteno pristupiti prijemnom ispitu. Ipak, on ne odustaje. Motiviran člancima Dušana Plavšića u časopisu „Nada“ u veljači 1906. godine otišao je u njegov ured kako bi mu pokazao svoje slike i zamolio ga da mu omogući da bude primljen u Umjetničku školu prof. Čikoša i prof. Crnčića. Plavšić mu je ne samo omogućio da postane đak Umjetničke škole u Zagrebu, nego je u svom uredu upriličio malu izložbu Jurkićevih slika koje su u samo nekoliko dana prodane mnogim uvaženim osobama u Sarajevu. Ta Izložba donijela je skroman, ali za to doba značajan kapital, zahvaljujući kojemu je Jurkić otputovao u Zagreb. Naredne godine s Napretkovom stipendijom upisuje novoosnovanu Privremenu višu školu za umjetnost i obrt u Zagrebu, te krajem školske godine biva primljen i na slikarsko odjeljenje Akademije likovnih umjetnosti u Beču, u klasu profesora Aloisa Deluga. Tada mu je i Zemaljska vlada odobrila dugo traženu stipendiju.
Po završetku studija, 1908/09. godine, krenuo je plodonosan period za ovog sjajnog umjetnika, kada su svjetlo dana ugledale brojne njegove izložbe. Izlagao u Sarajevu, više puta u Zagrebu, pa i u Beogradu, a dobio je i niz značajnih nagrada, te mu je uručen i Orden sv. Save IV stepena. U međuvremenu je naslikao jedan od svojih najznačajnijih ciklusa „Večeri četiriju godišnjih doba“, te je radio i ilustracije za knjigu pripovijedaka „Tisuću i jedna noć“. Ilustrirao je i knjigu svoje supruge Štefe, inače profesorice francuskog jezika. Nakon niza godina uspješnog stvaralaštva, 1941. godine se seli u svoj skromni stan u Tomislavljevoj ulici br. 11 u Sarajevu u kojem je živio povučeno i obrađivao temu bosanskog pejzaža. Sida Marjanović mu je posvetio članak „Majstor pejzaža “, dok mu je prilikom održavanja III. sarajevskog salona, Udruženje likovnih umjetnika BiH, uručilo „Zlatnu plaketu“, kao jednom od petorice doajena bosanskohercegovačkih umjetnika.
Stvaralački put ovog doajena trajao je punih šest decenija, a na kojem je prolazio kroz različite idejne, stilske i tematske faze, ali može se reći kako je najviše je slikao ono što ga je u momentu okruživalo. Vidljivo se se preplitali uticaji simbolizma, a što se ogledalo jednim dijelom kroz literaturu, a drugim kroz reprodukcije Beklinovih djela, s kojim se susreo zahvaljujući Olgi Kernič – Peleš, ali i njegovi zagrebački profesori Crnčić i Cikoša su taj isti simbolizam donosili pred njega u svojim djelima, a što je značajno utjecalo na formiranje Gabrijelovog vlastitog slikarskog izričaja. Žarko je želio doseći vještine svojih profesora, a što ga je tjeralo na uporan rad i pokretalo njegovu stvaralačku i snažnu energiju. Neki kažu kako je tada inspiraciju nalazio i u narodnim pjesmama i pričama.
Kasnije su se, osim simbolizma, kroz Jurkićevo djelo smjenjivali akademski realizam, poentilizam, secesionizam, te impresionizam. Godine provedene na Akadamiji likovnih umjetnosti u Beču rezultirale su bogatim slikarskim iskustvom i upoznavanjem moderne i klasične umjetnosti. Gabrijel je došao u dodir i sa Segantinijevim alpskim pejzažima, što je bilo presudno u traženju uzora za vlastiti slikarski postupak. Segantinijev utjecaj vidljiv je u Jurkićevim pejzažima, realiziranim tehnikom pointilizma i upotrebom valovite secesionističke linije. Neke od njegovih najznačajnijih slika su: „Davor moje gusle javorove“, „Malovan planina u Bosni“ i „Vila naroda mog“, izložene u jesen 1911. godine u Sarajevu na Jurkićevoj prvoj samostalnoj izložbi. Tada je stekao ugled priznatog slikara.
Poznavatelji njegova djela ističu kako je od početka Jurkićevo djelo u kontinuitetu prožeto blagošću i poetičnošću njegove prirode. Njegovo prvo slikarsko razdoblje nakon studija ispunjeno je romantičarskim raspoloženjem, inspiriran je krajolicima. Od dvadesetih godina Jurkić se oslobađa akademskog usmjerenja, postaje impresionistički slobodan, uvodi više svjetla na platno, otvarajući širok spektar boja. U svojoj trećoj slikarskoj fazi, Gabrijel slika bosanske krajolike, uspijevajući dočarati atmosferu određenog trenutka, na bezvremenski način. Religioznost u njegovom djelu odražava se upravo kroz slikanje prirode, a ne kroz religijske motive, ali slobodno se može reći kako je do posljednjeg daha bio vjeran svome imenu i njegovom značenju.
“Ja se prosto nisam mogao oteti dojmu Božje ljubavi, koja mi se stalno nametala kao aksiom, kao neodoljivi imperativ. Svuda sam gledao Stvoriteljske prste, svuda vidio harmoniju i prenosio je na platno”, zapisao je jednom Jurkić.
Iako je slikanje pejzaža bila njegova glavna preokupacija, bavio se i portretima. 1915. godine uslijedili su portreti najbližih suradnika i prijatelja u različitim tehnikama, „Portret fra Julijana Jelenića“, „Fra Eugen“, „Portret majke“ i mnogi drugi. Slikanje portreta zauzelo je dosta mjesta i u njegovoj kasnijoj produkciji. Seriju portreta zaokružio je „ Autoportretom“ iz 1941. godine, a kasnije „Autoportretom“ iz 1953. 1920-ih godina došao je do izražaja uticaj impresionista. Taj moderni stil očitovao se u djelima „Pod suncobranom“, „Livno“, „Motiv s Lapada“, „Masline na Lapadu“ i „Divlji mak“. U narednom periodu Gabrijel je započeo rad na ciklusu „Zima“ i po njegovom završetku već je počeo da razmišlja o novom ciklusu koji bi nosio naziv „Večeri četiriju godišnjih doba“. Bio je to zamašan program u kojem je istraživao atmosferske pojave i kojim je bio zauzet čitavu jednu deceniju. Početkom nove decenije naslikao je više svijetlih pejzaža, pretežno toplih tonova. Neki od njih su: „Ljeto“, 1931; „Jesen“, 1932; „Ljetni dan“, 1933. U posljednjoj fazi njegovog rada, godišnja doba ostaju njegova najčešća tema.
Zanimljiv i nezaobilazan dio priče o Jurkićevom životu, a meni kao laiku posebno interesantan, je i njegova ljubav sa suprugom Štefom koja mu je često bila model i inspiracija. Njih dvoje upoznali su se još u studentskim danima, 1911. godine, i zaljubili, a vjenčali su se tri godine kasnije, u osvit Prvog svjetskog rata.
Štefa je bila profesorica francuskog jezika i književnica koja se bavila pretežno vjerskim temama. Njih dvoje nisu imali djece i bili su veoma posvećeni jedno drugom, desetljećima nerazdvojni. Međutim, nakon dugogodišnjeg zajedničkog života, u zrelijim godinama su odlučili da se razdvoje. Ali njihov razvod nije bio izazvan nikakvim za smrtnike uobičajenim razlogom: oni su željeli da svako za sebe ode u samostan i posveti se vjeri. Štefa je stupila u dominikanski red, a Gabrijel u franjevce. No, rad u samostanu je iziskivao veliki fizički napor za koji boležljiva Štefa više nije bila sposobna, tako da su se, na njenu inicijativu, bračni drugovi opet vratili zajedničkom životu.
