Pretpostavlja se da je Dubrovnik pao pod Osmanlije 1463., iste godine kada i gradovi Bobovac i Visoki. Kasnije se spominje kao pazar, varoš, utvrda, a u njemu je bila smještena posada s dizdarom. Napušten je početkom 18. stoljeća i od tada je počelo njegovo propadanje
Za sanjare se kaže da grade kule u oblacima, ali ovdje u Bosni nadomak Ilijaša u Sarajevskom kantonu oni zaista grade i to kule srednjovjekovnoga grada Dubrovnika.
Da, Dubrovnika u Bosni, nekada velikoga i važnoga rudarskog i trgovačkog središta, a danas napuštenoga, oronuloga i usnuloga usred jedinstvene prirodne oaze. Tako blizu gradskoj vrevi, a opet tako daleko jer se treba odlučiti na put uskim makadamom uz kanjon potoka Zenik.
Sve je započela grupa zavičajnih entuzijasta još 1999. godine kada je Perica Mijatović pisao o povijesnom blagu svoga kraja i to objavio u tri broja časopisa Stećak HKD Napredak uz potporu profesora Dubravka Lovrenovića. Arheološko nalazište bilo je poznato i zaštićeno još prije rata. U ratu je uništeno deset sela, stanovništvo raseljeno i predratni žitelji danas žive u Ilijašu, Sarajevu, Vogošći i inozemstvu. Vratili su se samo u mjesta s boljom putnom komunikacijom. Zato se istovremeno pokušalo buditi zanimanje za zaštitu kulturno-povijesne baštine i povratak u rodni kraj, povezujući jedno s drugim i ne žaleći ni truda ni svojega novca dok se povijesnom lokalitetu moglo prići tek nakon deminiranja 2011. godine.
U Ilijašu je osnovana vrlo aktivna podružnica HKD Napredak. Ona je s udrugom žena iz Ljubine San, Omladinskom organizacijom Iskoristi dan – Carpe diem i Općinskim društvom BZK Preporod formirala Fondaciju Starobosanski grad Dubrovnik, Ilijaši registrirala 2021. kao novi pravni subjekt. U rad Fondacije su se pored lokalnih entuzijasta uključili brojni stručnjaci i intelektualci, prijatelji starobosanskoga Dubrovnika. Surađuje se s Katedrom za arheologiju Filozofskoga fakulteta u Sarajevu, ICOMOS-om, udrugom Nova Akropola, mrežom nevladinih organizacija, sve za očuvanje i revitaliziranje vrijednih arheoloških lokaliteta. Andro Vlahušić je pružio veliku pomoć dok je bio gradonačelnik hrvatskoga Dubrovnika, a od 2018. godine redoviti su i kontakti s Društvom prijatelja dubrovačke starine.
Zahvaljujući upravo vezi srednjovjekovne Bosne i Dubrovačke Republike u Dubrovačkome je arhivu nađen ugovor o transportu soli od 11. lipnja 1404. u kojem se spominje grad Dubrovnik kao važno trgovačko i administrativno središte. Poznato je da je Kulin ban svojom glasovitom Poveljom dopustio Dubrovčanima slobodno trgovanje po Bosni gdje su osnivali svoje kolonije, a Dubrovačka Republika se na to pravo pozivala i kod idućih bosanskih vladara. Eksploatirali su bogato rudno blago, najviše željezo i srebro, a bilo je i zlata. Rudnike su nazivali rupama što je toponim ostao do danas u ovome dijelu ilijaškoga kraja. Prema legendi, kraljica Katarina je, bježeći pred Osmanlijama, morala odbaciti dvije bačve zlata u mjestu prozvanom Pozlaćenica i to blago svijetli na blagdan Blagovijesti. Blago nije do danas nađeno, iako bi se mještani toga dana penjali na planinu Nabožić da ugledaju svjetlo.
Pretpostavlja se da je Dubrovnik pao pod Osmanlije 1463., iste godine kada i gradovi Bobovac i Visoki. Kasnije se spominje kao pazar, varoš, utvrda, a u njemu je bila smještena posada s dizdarom. Napušten je početkom 18. stoljeća i od tada je počelo njegovo propadanje.
Fra Ivan Frano Jukić u svojoj knjizi Zemljopis i poviestnica Bosne govori o gradu koji je na tri sata hoda od Vareša: „Ovo je mjesto uspomena dostojno jerbo je ovo dubrovačka naselbina bila.”
Arheološki lokalitet starobosanskoga grada Dubrovnika našao se i ranije u radovima uglednih povjesničara i arheologa poput Pave Anđelića. Neprohodni putovi, raslinje i zub vremena učinili su svoje. Ni ilijaški entuzijasti ni profesor Dubravko Lovrenović, koji je potaknuo arheološka iskopavanja, nisu pretpostavljali da se radi o tako velikom urbanističkom kompleksu koji se sastojao od tri cjeline: Gornji grad s dvorom, Donji grad i Varoš. Gornji i Donji grad bili su opasani zidinama s četiri kule i podsjećali na stari grad Travnik, od kojega su i nešto veći. Varoš ispod njih nije bila u prvoj zoni zaštite. Tu se oralo i kopalo stoljećima i zato je najviše stradala. Obližnji kamenolom ubrzao je devastaciju, ali mu je zaslugom entuzijasta zabranjen rad, a zaštitna zona arheološkoga lokaliteta proširena. Stari grad Dubrovnik je 2014. godine proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Pripadao je plemićkoj obitelji Radojević-Mirković čiji su članovi bili politički aktivni u razdoblju od 1380. do 1420. godine.
Fondacija Starobosanski grad Dubrovnik na čelu s profesorom Pericom Mijatovićem ima viziju samoodrživoga objekta u revitalizaciji kraja atraktivnom turističkom ponudom. U početku bi trebalo odjednom uložiti 1 000 000 KM kako bi se spriječila dalja devastacija grada. Ako bi se novac skupljao dosadašnjim tempom, Dubrovnik bi se mogao obnoviti tek za tridesetak godina dok bi se u tome razdoblju dosta toga i nepovratno urušilo. U obnovi istočne okrugle kule sudjelovao je hrvatski imenjak sa 100 000 kuna što je iznosilo 20 do 25 % ukupnih troškova. Revitaliziran je južni zid dok je u najvećoj opasnosti južna četverokutna kula i za nju se užurbano traže sredstva. Planirani muzej trebao bi biti smješten u srušenoj kući kraj grada, a lovačko društvo Zec iz Ilijaša ponudilo je svoj dom s 14 ležaja za početni prihvat gostiju.
To ni blizu nije sve. U neposrednoj blizini Dubrovnika nalazi se glasovita nekropola stećaka Kopošići za koju je još 1939. godine akademik Đoko Mazalić rekao da je najljepša u Bosni. Radi se o kneževskoj nekropoli gdje su sahranjeni Batić Mirković, veliki knez bosanski u vrijeme kralja Tvrtka II., njegova supruga Vukava i njihovo dijete. Tu su 2015. godine vršena arheološka istraživanja pod vodstvom arheologa Adnana Busuladžića. U grobu ispod jednoga od stećaka nađeni su ostaci brokatnoga plašta sa zlatnim i srebrenim nitima za kojega se smatra da pripada Batićevu ocu Mirku Radojeviću, dvorskom knezu kralja Tvrtka I. Plašt je uspješno obnovila konzervatorica tekstila Azra Bečević Šarenkapa i izložen je u Zemaljskome muzeju u Sarajevu. Nalazi se u zaštićenoj prostoriji s glasovitom Sarajevskom hagadom i tri originalne kraljevske povelje od kojih se na dvije nalazi potpis kneza Mirka Radojevića.
Na nekropoli Kopošići kontinuirano se sahranjuje od srednjega vijeka pa se kneževski stećci danas nalaze u okviru lokalnoga katoličkog groblja. Bilo ih je 14 i zbog malobrojnosti nisu ušli u UNESCO-ovu listu svjetske baštine 2014. godine, iako su to svojim značajem i ljepotom zaslužili. Vrijedni entuzijasti uspjeli su naći i otkopati još njih dvadesetak. Nekropola Kopošići smatra se najljepšom s kraja 14. i početka 15. stoljeća. Stećci u Kopošićima datiraju sve do 12. stoljeća i vremena Kulina bana, a danas ih izučavaju, ne samo znanstvenici nego i umjetnici. Velika je želja naših entuzijasta da stazom stećaka povežu Ilijaš s Bobovcem.
Na lokalitetu Kopošića i Dubrovnika prigodnim programom u organizaciji Fondacije Starobosanski grad Dubrovnikosmi put je 11. lipnja 2022. obilježen Dan starobosanskoga grada Dubrovnikai Međunarodni dan spomenika i spomeničkih cjelina. Vitezovi kraljevskoga grada Jajca, Vitezovi hercega Stjepana iz Stoca i članovi povijesne sekcije KŠC „Sv. Josip” iz Sarajeva s profesorom Leonardom Valentom pobudili su veliko zanimanje svojim srednjovjekovnim odorama. Vitezovi iz Jajca izveli su performans mačevima, učenici čitali odabrane stranice iz knjige profesora Valente Kamenom satkana prošlost u izdanju Svjetla riječi, Edina Kamenica i Nataša Bartula Hebert odlomke iz Natašine knjige Dubrovnik, grad nabožićki, a mogao se vidjeti i prvi dar za budući muzej. Kolekcionar Marko Livaja donirao je Fondaciji tri strelice i dva prstena s lokaliteta Stari grad Dubrovnik.
Književnica Nataša Bartula Hebert rođena je u obližnjoj Ljubini, a sada živi u dalekoj Kanadi i s puno ljubavi piše o svom rodnom kraju i domovini Bosni i Hercegovini. Njezina knjiga Dubrovnik, grad nabožićki u izdanju Bosanske riječipredstavljena je na više mjesta, a u Muzeju književnosti i pozorišne/kazališne umjetnosti u Sarajevu uz zanimljiv prateći program. Profesor Franjo Topić je kao promotor rekao da ga Natašin roman podsjeća na Šenoine povijesne romane, a profesor Senadin Lavić kaže da autorica oživljava bosansko biće i bosansku povijest. Slažući mozaik spašava prošlost i svjedoči o posebnosti i neponovljivosti.
Tako sanjari poput Perice Mijatovića, Joze Jozića, Nataše Bartula, okupljaju najširi krug onih koji vole i cijene prošlost Bosne i Hercegovine, zajednički gradeći kule, ali ne u oblacima kako se za sanjare obično voli reći.
