Krv mučenika sjeme je novih kršćana izreka je koja je potvrđena i u našoj povijesti i pučkoj tradiciji nemalim brojem ujaka, djevojaka, žena, mladića koji su spremno mučenički završili svoje živote stavši u obranu svojih ideala te tako postali izvor nade i snage. Grobovi širom BiH koje narod časti i čuva u pučkoj predaji svjedoče o onima koji pokazaše kako mučeništvo spada u narav kršćanskoga svjedočenja.
Takav se grob kojemu puk hodočasti na prvu nedjelju u srpnju nalazi na Vran planini, na Kedžari. O njemu piše i Ivan Aralica u svom djelu Graditelj svratišta:
Bio je obrubljen netesanim kamenjem, a ograđen drvenim rešetkama. Među kamenjem rasla je trava s nekoliko cvjetova, a u vrh glave dizao se drven križ išaran trokutićima i zvjezdicama, kao što se šaraju štapovi, preslice i dvojnice. Uokrug groba vodila je staza, izlizana koljenima žena, koje su, s krunicom u ruci, lizle dvije po dvije jedne za drugima…
Grob je to mlade djevojke Dive Grabovčeve koja je podnijela mučeničku smrt za vrijeme osmanske okupacije. Iako kronike nisu zabilježile njezinu mučeničku smrt, puk ju je stoljećima spašavao od zaborava.
Diva je žrtva Tahirbega Kopčića koji ju je silom htio oženiti. Iako je Tahirbeg očito bio iznimka, nekoliko predaja govori o čovječnosti begova Kopčića koji su poštovali vjernike i znali pružati utočište svećenicima i biskupima koji su dolazili u vizitaciju. Kopčići su prije pada Bosne pod osmansku vlast bili katolici. O njihovu podrijetlu svjedoči i grb koji je u podlozi imao crveno-bijele kvadrate. Povijesni izvori spominju da su Kopčići već u 16. st. imali velik ugled među turskom vlastelom u Bosni. Jedna predaja kazuje da je neki majstor radio na pašinu dvoru i izrađivao ukrasne kopče zbog čega su ga i prozvali Kopčić. Unatoč tomu što je bio blizak veziru, nije mogao biti prisutan na sijelima na njegovu dvoru. Zato je odlučio poturčiti se, a vezir mu je obećao dati onoliko zemlje koliko može obići na konju. Druga predaja govori kako se jedan od Kopčića istaknuo kao vojskovođa jer je uhvatio kneza Rakocija i odveo ga sultanu koji mu je zauzvrat dao što poželi. Kopčić izabere onoliko zemlje koliko može obići na konju za dvadeset i četiri sata. Dođe tako do Duvna, a zatim u Varvaru gdje upita staricu što je lijek za umorna čovjeka i konja, a ona mu kaže da je umornu čovjeku lijek kiselo mlijeko, a konju voda. On se napije kisela mlijeka, a konja napoji vodom te obojica padnu mrtva. Od toga njegova obilaska kako bi stekao zemlju u narodu je ostala izreka Obilazi k’o Kopčić oko Duvna.
Predaja o Divi Grabovčevoj potkrijepljena je i povijesnim činjenicama. Utvrđeno je da je u ramskom kraju zaista živjela djevojka po imenu Diva, kći jedinica Luke i Luce Grabovac. Početkom 20. stoljeća dr. Ćiro Truhelka otvorio je Divin grob i ustvrdio da tu leže kosti mlade djevojke koja je vjerojatno imala sedamnaest godina kada je ubijena. Diva je postala simbol, ne samo Rame nego i simbol neustrašivosti pred sredstvima ovozemaljske moći, simbol časti i dostojanstva te nepokolebljivosti u očuvanju svete kršćanske pradjedovske vjere koja se i u Divinoj obitelji generacijama njegovala.
Diva je inspiracija i brojnim umjetnicima. Akademski kipar Kuzma Kovačić uradio je kip Dive Grabovčeve koji se nalazi na Kedžari. Diva je u klečećem položaju s uzdignutom glavom prema nebu. Literarno je njezin život obrađen u djelima: Djevojački grob (Ćiro Truhelka, 1992.), Diva Grabovčeva – pučka tragedija (fra Blago Karačić, 1978.), Graditelj svratišta (Ivan Aralica, 1987.), Diva Grabovica (Dubravko Horvatić, 1987.), a 1. svibnja 2014. na Zahumu je svečano otvoren Divin dom.
Predaja govori kako je u Rami živjela lipa cura kakve nigdje nije bilo. U nju se zaljubio turski beg Tahir i htio ju ženiti. Diva nije za to htjela ni čuti jer nisu bili iste vjere. Tahirbeg joj je zaprijetio kako će ju silom odvesti. Diva se prepala i molila svoga oca Luku da ju ne dadne. Luka je imao prijatelja Arslanagu koji mu pomogne da sakrije Divu. Arslanaga odvede Divu u Vran da čuva ovce jer su mislili kako je tu Tahirbeg neće pronaći. Ali Divu vide drugi seljaci i odu kazati begu ne bi li nešto od njega dobili. Tahirbeg se uputi u Vran, a Diva čim ga je vidjela počela je bježati. Htio ju je silom sa sobom odvesti, ali ona se branila i kad ništa više nije mogao, izvadio je nož i ubō Divu. Kad je vidio što je napravio počeo je bježati. Stigao je i Arslanaga, ali kasno – Diva je već bila mrtva. Arslanaga odluči osvetiti Divu, stigne Tahirbega i ubije ga. Ramu je snašla velika žalost zbog smrti djevojke, a pokopali su ju gdje je i umrla – na Kedžari.
Za one koji hodočaste na Vran Diva je simbol susreta s izvorom života, dokaz da se život ne gubi i da onaj tko život položi za vrijednosti zapravo ne umire, nego živi vječno. Diva je simbol svih naših predaka koji su stoljećima pokazivali kako su vjera, čast i poštenje vrijednosti za koje su bili spremni vlastiti život žrtvovati.
Ana Papić, Svjetlo riječii
