Katolička pučka tradicija Hrvata u Bosni i Hercegovini tijekom cijele godine obiluje brojnim običajima, ali u folklornom smislu najraznovrsnije i najbogatije je razdoblje adventa (došašća). Advent (lat. adventus – dolazak, dohod) razdoblje je iščekivanja Božića. Počinje nedjeljom najbližoj svetkovini sv. Andrije, a sastoji se od četiri nedjelje koje simboliziraju četiri tisućljeća od stvaranja svijeta do Isusova dolaska. Razdoblje je to u kojemu su prestajala slavlja i svadbe te se intenzivnijom molitvom i pokorom priprema za Božić.
U adventu počinju zornice koje imaju pokorničku simboliku jer se kršćani „odriču” sna kako bi u šest sati ujutro odlazili u crkvu te molili i pjevali u čast Majke Marije. Zora je simbol Kristova dolaska i Kristove prolivene krvi kojom je nadvladan grijeh i ostvaren vječni spas (Badurina, 1990).
Jedan je od simbola adventa vijenac s četiri svijeće koji se obično pleo od zimzelenih grančica na način da nema početka ni kraja, što označuje vječnost. Prema nekim tradicijama prva je svijeća prorokova, druga betlehemska, treća pastirska, a četvrta svijeća anđela.
Nekoliko je svetkovina tijekom adventa. Za Sv. Barbaru (4. prosinca) u nekim hrvatskim krajevima postojali su običaji sijanja pšenice, počinjali bi božićni ophodi te se darivalo dobru, a kažnjavalo neposlušnu djecu.
Djeca se posebice vesele svetom Nikoli (6. prosinca) kada čiste svoje čizme, stave ih na prozor te ujutro nalaze poklone (a oni neposlušni i šibu). U zajedničkim molitvama Hrvati se preporučuju sv. Nikoli, primjerice, u Rami:
Svetom Nikoli putniku, / za naše putnike i bolesnike koji putuju /
da zdravo kući dolaze / koji boluju, da im Bog / dadne lašćinu (Dragić, 2007).
Za Sv. Luciju (13. prosinca) sije se pšenica, simbol plodnosti i novoga života. Vjerovalo se da će ljetina biti bolja što je pšenica gušća i zelenija. Obično bi ju se uredilo hrvatskom trobojnicom, a unutra se stavljala jabuka ili svijeća.
Zanimljivo je prognoziranje vremena od Sv. Lucije do Božića. Svaki od tih 12 dana predstavlja jedan mjesec sljedeće godine i vjerovalo se da će kakvo vrijeme bude u tih 12 dana, tako isto biti svaki pojedini mjesec sljedeće godine.
Djevojke bi taj dan na papiriće upisivale imena 11 momaka, a jedan bi ostajao prazan. Svaki dan bi spalile po jedan papirić. Vjerovale su da je momak čije ime posljednje ostane njihov budući muž. Ako posljednji ostane papirić na kojemu nema imena, značilo bi da se sljedeće godine neće udati.
Sv. Lucija je zaštitnica očiju te se taj dan štedjelo oči i nisu se radili ručni radovi.
Za treću i četvrtu nedjelju došašća vezano je obilježavanje Materica odnosno Očića kada se tražila otkupnina od majki i očeva.
Folklorno najbogatiji dan ovoga razdoblja je Badnjak. Prema jednoj teoriji ime duguje staroslavenskom glagolu bъdeti – bdjeti ili pridjevu badar i od toga izvedenoga glagola razbadriti se – razbuditi se (Gavazzi, 1991). Toga dana se obvezno, moleći Vjerovanje, škropila kuća i staja. Postilo se i pripremalo božićna jela, a navečer odlazilo na polnoćku.
U našim krajevima običaj kićenja drvca nije bio raširen do sredine 19. st., a onda zbog doticaja s drugim kulturama, a posebice utjecajem njemačke tradicije, taj običaj postaje popularan i kod nas. Prije kićenja drvca domovi su se kitili zelenilom, voćem i ručno izrađenim ukrasima. Navečer se unose badnjaci. Obično se uzimalo drvo cera ili hrasta jer su dugovječni i simbol su Božje vječnosti. Domaćin i još dva muškarca unose tri badnjaka na kojima je urezan križ i govore: Faljen Isus i Marija! Na dobro vam došla Badnja veče’!, a ukućani odgovaraju: I s tobom zaje’no!
Hrvati u BiH su neizgorjeli dio badnjaka stavljali u sjemensko žito ili tor, pod voćke, zaoravali u njive, pepelom su zaprašivali kupus da ga zaštite od buhača, sipali stoci u hranu (Rihtman-Auguštin, 1995).
Paljenje badnjaka spominje biskup Martin iz Bracare u Španjolskoj (520. – 580.). Najstariji spomen paljenja badnjaka kod Hrvata nalazi se u dubrovačkom Statutu Liber Statutorum ciuitatis Ragussi (1272.) te spominje pomorce koji na Badnjak donose i u vatru polažu panjeve (Gavazzi, 1991).
Navečer se unosila i slama kao simbol Isusova rođenja u staji na slami. U nju bi se za djecu stavljalo oraha, smokava, lješnjaka. Mlađima se govorilo da se ne smiju svađati i tući jer im mogu narasti čirevi.
Na sam dan Božića hodali su čestitari i Božić čestitali tradicionalnom hrvatskom katoličkom čestitkom: Na dobro vam doš’o Božić i sveto porođenje Isusovo!, na koju se odgovaralo: I s tobom zaje’no!
Darivalo se djecu, uglavnom smokvama, orasima, lješnjacima, jabukama.
Vjerovalo se da od Božića dan postaje dulji onoliko koliko pijetao skoči s kućnoga praga.
Otajstvo Božića jedno je od najvećih otajstava kršćanske vjere, a upravo je ono odraz našlo u našoj tradiciji te spletom običaja pobuđuje vjerničko pripremanje i slavljenje. Uz ono što nas naučava Crkva, običaji daju puni odjek slavljenju i doživljavanju ovoga najradosnijega kršćanskoga blagdana.
(Ana Papić, Svjetlo riječi; Iz knjige Tragom narodne baštine, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2017.)
