U 17. stoljeću Sveta Stolica nastojala je u misijskim područjima razviti domaći kler, osobito svjetovne svećenike koji bi u liturgiji koristili pučki jezik i domaće pismo. U tu je svrhu u Fermu i Loretu osnovala sjemeništa u kojima su se školovali i mladići s prostora naših krajeva. Splitski i makarski biskupi, kao i nakon uspostave Apostolskoga vikarijata u Bosni 1735. godine, težili su očuvanju veza s katolicima u Hercegovini, Duvnu i Livnu, s nadom da će se ta područja nakon oslobođenja od Osmanlija ponovno uključiti u sastav njihovih biskupija. Te su veze održavali preko glagoljaških svećenika koje su školovali u Dalmaciji te slali na službu u Bosnu i Hercegovinu.
Makarski biskup fra Marijan Lišnjić zaredio je 1664. godine u Brotnju don Miju Grbavca za svećenika glagoljaša, čime on postaje prvi poznati glagoljaš 17. stoljeća na području Bosne i Hercegovine. Splitski nadbiskup dao je dopuštenje župniku iz Kaštela, don Mati Bakotiću, da tijekom četrdeset godina pastoralno djeluje u livanjskom kraju, koji je tada smatran dijelom Splitske nadbiskupije. Dalmatinski biskupi osnovali su glagoljaška sjemeništa u Zadru i u Priku kraj Omiša, gdje su se školovali kandidati iz Hercegovine, Livna i Duvna, nakon čega su bili zaređivani i slani na službu u svoja rodna mjesta.
U povijesnim se izvorima spominje ukupno 57 glagoljaša koji su na različite načine bili povezani s Bosnom i Hercegovinom. Od toga je njih 33 služilo kao kapelani u pograničnim krajevima uz Dalmaciju, dok su samo četvorica djelovala u unutrašnjosti Bosne. Njihovo je obrazovanje, prema tadašnjim mjerilima, bilo skromno i nedostatno, a u pastoralnom su radu koristili mali broj priručnika na pučkom jeziku. Kao kapelani živjeli su u vlastitim kućama, najčešće među rodbinom, te su se služili starim i dotrajalim glagoljskim misalima i brevijarima. Ipak, općenito su bili poznati po neporočna života: svakodnevno su slavili svetu misu, redovito molili brevijar i obavljali duhovne vježbe. U svojim su selima vjernicima pružali svećeničke usluge, a franjevci župnici imali su u njih puno povjerenje.
Odnosi između glagoljaša i franjevaca bili su trajno dobri i prijateljski. Glagoljaši su se često uključivali u Treći franjevački red te su svoju imovinu ostavljali franjevačkim samostanima. Franjevci su ih upisivali u svoje nekrologije i za njih molili kao i za vlastitu subraću. U osmanlijskoj Bosni i Hercegovini glagoljaši su, zajedno s franjevcima, pastoralno djelovali na župama u razdoblju od 1664. do 1840. godine.
GRGO I MATE ZRNO (ZRNIĆI) – SVEĆENICI GLAGOLJAŠI IZ MIŠA NA BUŠKOM BLATU
Don Grgo i don Mate Zrno (Zrnić) – glagoljaši livanjskog kraja
U povijesti livanjskog kraja i Buškog blata, osobito u 18. stoljeću, rijetko se susreće pojava da iz istoga sela poteknu dva svjetovna svećenika glagoljaša, koji desetljećima služe Crkvi i narodu u iznimno teškim vremenima osmanske vlasti. Upravo takav slučaj predstavljaju don Grgo i don Mate Zrno (Zrnić), svećenici rođeni i odrasli u selu Miši, nekadašnjim važnim crkvenim središtem prostrane livanjske župe.
Iako povijesni izvori ne iznose izričitu tvrdnju da su bili rođena braća, vremenska blizina, zajedničko prezime, isto mjesto djelovanja i kontinuirana svećenička služba u istom kraju snažno upućuju na blisko srodstvo, najvjerojatnije bratstvo ili barem istu obiteljsku lozu roda Zrna / Zrnića iz sela Miši na Buškom blatu.
Miši – selo svećenika
Prema popisu iz 1743. godine, prezime Zrno (ić) (Zarnich) zabilježeno je isključivo u Mišima u cijelom livanjskom kraju. Radilo se o obiteljskoj zadruzi Mije Zrne (ić), s čak šesnaest odraslih članova i osmero djece, što upućuje na snažnu i brojnu obitelj.
Zanimljivo je to, da se već u popisu iz 1768. godine u Mišima više ne spominje nijedna obitelj Zrnića. Razlozi toga nestanka nisu poznati, ali činjenica da su dva svećenika iz toga roda djelovala u prvoj polovici 18. stoljeća daje dodatnu težinu toj obitelji i samom selu.
Povjesničar Perković smatra da su Miši početkom 18. stoljeća bili sjedište prostrane livanjske župe, što dodatno objašnjava zašto su upravo ondje djelovali svjetovni svećenici, a ne isključivo franjevci. Danas Miši pripadaju župi Podhum.
Don Grgo Zrno (ić) – prvi glagoljaš iz Miša
Prvi i stariji među njima bio je don Grgo Zrnić, rodom iz Miša. Njegov se život može pratiti već od 1718. godine, kada makarski biskup Nikola Bijanković dolazi u kanonski pohod livanjskom i duvanjskom kraju.
Tijekom tog pohoda biskup je uočio šest nadarenih mladića koje je odveo na školovanje u Oratorij sv. Filipa Nerija u Splitu. Iako njihova imena nisu zapisana, okolnosti dopuštaju zaključak da je među njima mogao biti i Grgo Zrno/ić, koji se nakon školovanja zaredio za svjetovnog svećenika glagoljaša, najvjerojatnije nakon 1720. godine.
Već 1723. godine don Grgo se spominje kao Božji misnik u Mišima. Na blagdan sv. Mateja, 21. rujna, makarski biskup Bijanković odsjeo je kod njega (u kući don Grge Zrne). U izvješću stoji da je u Missi (Mišima) našao narod okupljen na svetoj misi koju je služio don Grgo Zrno/ić. Ondje je biskup ostao tri dana, krizmao oko 200 vjernika, ispovjedio oko 440 osoba, te dogovorio izgradnju križa i kapelice na groblju.
Iako se u izvješću naziva „župnikom“, povijesne okolnosti jasno govore da je don Grgo bio samostalni kapelan, jer franjevci u to vrijeme nisu prepuštali župe svjetovnim svećenicima.
Don Grgo je službovao u Mišima oko dvadeset godina, a vjerojatno je povremeno pastoralno pomagao i u Vinici, koja je tada pripadala livanjskoj župi. Nakon 1735. godine njegovo se ime više ne spominje u biskupskim zapisima. Prema Perkoviću, umro je 1741. godine, no mjesto ukopa nije poznato.
Don Mate Zrno (ić) – nasljednik i nastavak roda
Nekoliko godina nakon nestanka don Grge iz izvora, u istom kraju pojavljuje se don Mate Zrnić, također svećenik, a vrlo vjerojatno njegov mlađi brat ili bliski rođak.
Pretpostavlja se da je don Mate rođen u prvom desetljeću 18. stoljeća. Kada je makarski biskup Blašković 1735. godine obilazio Duvanjski i livanjski kraj, don Mate još nije bio zaređen. Biskup je tada poveo sa sobom nekoliko nadarenih mladića na školovanje, pa je moguće da je upravo tada započeo i njegov svećenički put.
Već 1741. godine don Mate se sigurno spominje kao svećenik u Mišima. U crkvenim knjigama naveden je kao krizmeni kum u Mišima, Vučićima i Prisoju, što pokazuje da je bio prihvaćen i cijenjen među narodom.
U to vrijeme u livanjskoj župi, uz franjevce, djelovala su i četvorica svjetovnih svećenika. Biskup Dragićević bilježi da ti svećenici, iako nisu franjevci, „ne uskraćuju svećeničke ljubavi vjernicima“. Među njima se izrijekom ubraja i don Mate Zrnić iz Miša.
Godine 1752. bilježi se u Potočanima, a 1758. godine ponovno se navodi među dvanaestoricom svjetovnih svećenika toga kraja. Njegova služba trajala je više od dva desetljeća.
Prema sigurnom podatku iz splitskog arhiva, vijest o njegovoj smrti stigla je u Split u srpnju 1762. godine, kada je služena misa zadušnica. Stoga se s pouzdanošću može reći da je don Mate Zrnić umro 1762. godine, dok točan dan i mjesto ukopa nisu poznati.
Dva brata, jedna služba
Don Grgo i don Mate Zrnić predstavljaju rijedak primjer svećeničkog kontinuiteta iz istoga sela i istoga roda u 18. stoljeću. Kao svjetovni glagoljaši, služili su narod livanjskog kraja u vremenu kada je vjera opstajala zahvaljujući upravo takvim tihim, skromnim i postojanim svećenicima.
Ako su doista bili braća – a sve upućuje na tu mogućnost – tada su Miši na Buškom blatu dali Crkvi dva sina svećenika, koji su gotovo pola stoljeća čuvali sakramentalni i duhovni život toga kraja.
Njihova imena danas su rijetko spominjana, ali njihova služba ostaje duboko upisana u povijest livanjske Crkve – kao svjedočanstvo vjernosti, skromnosti i tihe žrtve.
Predaja o svećeničkom grobu na kliškom groblju
Među brojnim nadgrobnim spomenicima na kliškom groblju, jedan osobito privlači pozornost. Riječ je o starom spomeniku od domaćega kamena, starijem od dva stoljeća, vidno nagriženom zubom vremena. Za razliku od svih ostalih grobova na groblju, koji su okrenuti licem prema istoku, u skladu sa starim kršćanskim običajem pokapanja u smjeru izlaska sunca i iščekivanja slave uskrsnuća, ovaj je spomenik okrenut u suprotnom smjeru.
U narodu je sačuvana predaja da je na tom mjestu pokopan svećenik, te da su se u prošlim vremenima svećenici ponekad pokapali drugačije od ostalih vjernika. Mještani su se, prema sjećanjima starijih, okupljali na tom grobu i molili, što dodatno upućuje na poseban ugled osobe koja je ondje sahranjena.
Tko je bio taj svećenik? Zašto je pokopan upravo na kliškom groblju? I zašto je njegov grob sačuvan u narodnoj memoriji, iako bez imena i natpisa?
Na ta pitanja zasad nema sigurnih povijesnih odgovora. No s obzirom na to da ne znamo gdje su pokopani don Grgo i don Mate Zrnić, a znamo da su djelovali upravo na tom prostoru i u tom vremenu, narodna predaja dopušta mogućnost da je na tom grobu pokopan jedan od njih – ili čak obojica, iako to još nije znanstveno istraženo ni potvrđeno.
Dok se ne pronađu novi arhivski ili arheološki dokazi, taj nadgrobni spomenik ostaje nijemi svjedok jednog svećeničkog života, ali i znak koliko su don Grgo i don Mate Zrnić, kao glagoljaši i pastiri svoga naroda, ostavili dubok trag u pamćenju ljudi livanjskog kraja.
Izvor: Svećenici glagoljaši na području BiH – biskup Ratko Perić
