Sudjelovanje žena u oblastima sigurnosti i zaštite, uključujući i gorske službe spašavanja, nije samo pitanje ravnopravnosti nego i veće efikasnosti i otpornosti.
Kroz agendu “Žene, mir i sigurnost” koja se u BiH provodi od 2010. godine, a odnedavno i uz podršku Fonda za izgradnju mira generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (PBF), skreće se pažnja na nezamjenjivu ulogu žena u kreiranju sigurnijih zajednica. Članovi i članice gorskih službi spašavanja godinama pokazuju hrabrost da, bez obzira na rizik, pruže pomoć onima kojima je najpotrebnija. Povodom Međunarodnog dana gorskog spašavanja koji se obilježava 28. kolovoza, razgovarali smo sa Matildom Anđelić, članicom GSS – Stanice Konjic, i Arinom Bešlagić i Nisadom Višća, članicama GSS – Stanice Sarajevo.
Biti član/ica gorske službe spašavanja obično podrazumijeva da osoba ima već razvijenu emociju prema prirodi, a posebno prema planinama. Da li je to slučaj i sa vama, i možete li ukratko objasniti kako se ta ljubav rodila?
Matilda: Kada imate tu sreću da se rodite ispod Prenja, onda ste samom tom činjenicom već predisponirani da volite planinu. Ja sam još imala sreće da su moji roditelji planinari, jako puno su hodali i od malih nogu su nas učili da volimo prirodu. Već više od 20 godina sam članica planinarskog društva, hodam po planinama i meni sada boravak u prirodi daje takav mir, čisti zen. Radim posao sa jako puno ljudi i meni je planina odmor od svega. Na taj način čovjek probija svoje granice, razgovara sam sa sobom.
Nisada: Apsolutno da – postoji veza između planinarenja i GSS-a. Kroz povijest GSS-a vidimo da su ranije samo najiskusniji planinari mogli da budu gorski spasitelji. Danas se to malo promijenilo, ali i dalje ako niste povezani sa prirodom i planinom nećete osjetiti ni potrebu da postanete gorski spasitelj ili da se bavite nekim volonterskim radom koji ima veze sa prirodom. Ja sam odrasla u prirodi, na selu, i podrazumijevali su se redovni odlasci na planinu, izleti i šetnje, a to se nastavilo i kroz planinarsku sekciju u školi, te planinarsko društvo.
Arina: Kada sam bila u osnovnoj školi, imali smo izviđačku sekciju i ja sam, naravno, htjela da se pridružim. Otišli smo na kampiranje na Jablaničko jezero i drugi dan sam insistirala da idem kući jer nisam mogla da podnesem da ja sad živim u šatoru narednih sedam do deset dana i rekla sam nikad više. Smatram da mi svi imamo svoje vrijeme. Sad je priroda nešto u čemu uživam. Tako da je moja priča malo drugačija.
Zašto ste odlučili pridružiti se gorskoj službi spašavanja, šta je bio glavni motiv, i šta vam danas znači biti članica jednog takvog tima?
Matilda: Ranije gorska služba spašavanja nije bila posebna pravna kategorija, nego je bila sekcija pri planinarskom društvu. Kada je došlo do odvajanja gorskih službi spašavanja, ja sam se priključila konjičkoj odmah pri osnivanju. Za mene je to bio logičan slijed jer sam već godinama bila članica planinarskog društva. S obzirom na to da se kod gorske službe spašavanja isključivo radi o volontiranju, ne primamo nikakvu naknadu, mislim da je jedini motiv svih, pa i moj, pomoći ljudima u nevolji. To je empatija koju čovjek ima u sebi.
Arina: Radila sam u Sektoru za zaštitu i spašavanje pri Ministarstvu sigurnosti BiH na administrativnim, logističkim i koordinacijskim zadacima. Taj sektor nije imao operativni spasilački tim, ali sam blisko surađivala s entitetskim upravama civilne zaštite i Odjelom za javnu sigurnost Brčko distrikta, a ja nisam mogla biti članica tima na terenu jer postoje uvjeti da biste bili pripadnik spasilačkih timova civilne zaštite koje nisam ispunjavala. Da bih bolje razumjela potrebe spasilačkih timova, odlučila sam se priključiti gorskoj službi spašavanja i u isto vrijeme pomoći, a i shvatiti na koji način timovi zaista funkcioniraju i razumjeti njihove potrebe kada traže nešto od administracije.
Nisada: Inače nisam iz Sarajeva, a u mom gradu nije postojala gorska služba spašavanja i nisam imala dodira s tim, tako da, kad sam se malo više informirala i saznala za GSS, shvatila sam da svoju ljubav prema planinama mogu iskoristiti i da konkretno nekome pomognem. Smatram da je pomaganje drugima u nevolji najveći čin humanosti i da to trebamo iskoristiti ako već planinarimo.
Postoji li neka akcija spašavanja koja vas je posebno obilježila, možda i testirala vašu snagu i hrabrost? Na koji način ste prevladali prepreke u toj situaciji?
Nisada: Imali smo jednu intenzivnu i napornu akciju u lošim vremenskim uvjetima gdje je bilo jako hladno sa jakim udarima vjetra, vidljivost je bila minimalna. Ali taj motiv i fokus na osobu za kojom smo tragali nas je držao da ostanemo pribrani i u pokretu. Tu nam je puno pomogla naša obuka i harmonija tima jer kad vidite da svi daju maksimum od sebe onda i vi date sve od sebe jer ne možete i ne smijete ništa manje. Ta akcija je ostavila velikog traga na mene, pogotovo što je bila sa negativnim ishodom. Izdvojila bih i akciju u Turskoj za vrijeme potresa 2023. godine. Scene koje smo tamo vidjeli i doživjeli su nešto s čim se nitko od nas nije do tada susreo i nadam se da više nikad i neće. Na terenu je bilo teško, ali svi smo izdržali stoički, mada je ostavilo posljedice koje smo osjetili kada smo se vratili kući.
Matilda: Akcije mog tima, pošto živimo u Konjicu, su uglavnom stresne, daleke i u planinama. Izazov su uvijek izdržljivost i snaga jer gorska služba spašava ljude na nepristupačnim terenima, gdje hitna pomoć ne može doći. Imali smo noćnu akciju, kada smo se penjali na Cetinu, nažalost, znali smo da je kolega poginuo, ali je trebalo doći do njega i izvući ga. Nikad se u životu nisam više smrzla, mislim da je bio veljača, mi smo oko 12 sati bili na minus 15. Svi ti izazovi se savladaju kroz jedan timski rad. Mi u našoj stanici puno razgovaramo, jedni drugima stojimo na raspolaganju, poslije svake akcije imamo brifing na kojem razgovaramo, uvažavamo emocije.
Arina: To je bila jedna od prvih potraga spašavanja. Kada smo pronašli osobu, nažalost, bila je mrtva, umrla je od srčanog udara. Mi na to nismo mogli uticati, jedino da smo je baš u tom momentu našli da je pokušamo spasiti. Nekad se te stvari tako dešavaju. Kasnije sam vidjela da prilazi jedna žena koju znam, koja je zapravo sestra osobe koja je preminula. I to mi je bilo najteže. Ona mi je samo pritrčala i to je bio trenutak kad sam shvatila koliko sam ustvari slaba, ali da moram to prevladati i biti jaka za tu osobu i za cijelu obitelj, i da svoje emocije nekako zataškam. Jer obitelj očekuje da se posvetimo njima, a ne sebi, i nismo mi ti koji su bitni u tom trenutku. Najveći trag na sve nas koji smo bili dio spasilačkog tima iz BiH ostavio je zemljotres u veljači 2023. godne u Turskoj. Mislim da još nismo spremni pričati o tome šta smo sve vidjeli i načinu na koji smo to svi ponaosob doživjeli. Znam da ja nisam.
Postoje li neki dodatni izazovi s kojima se žene u GSS-u moraju nositi u odnosu na muškarce?
Arina: Što se tiče fizičkih napora, nekako to podjednako nosimo. Kolege nam nikad neće dozvoliti da mi nosimo uže od 200 metara nego će tu priskočiti, ali svi tečajevi koje prolazimo su isti, na apsolutno isti način. Neko se lakše nosi s tim, neko teže, ali mislim da je najveća barijera mentalna, i ego koji ćemo mi preskočiti i zamoliti kolegu da nam pomogne. Ono što je na terenu najvažnije jeste da smo sigurni, da su sigurne naše kolege, a onda sve ostalo. Mislim da žene doprinesu empatijom i razgovorom, imamo ženski instinkt i okupljamo ekipu. Držimo da sve bude blaže i da lakše podnesemo sve akcije spašavanja ili veoma stresne situacije.
Nisada: Prednost žene je što može malo bolje emocionalno da reagira ukoliko imamo, naprimjer, potražnu akciju. Tu imamo članove porodice, koji su zabrinuti i očajni i bolje ih nekako mi smirimo nego muške kolege jer više obraćamo pažnju na takve stvari. Ali što se tiče samog učešća u akcijama, ima tu nekada i predrasuda kada se žena pridruži GSS-u, u smislu da neko misli da nije fizički dovoljno spremna i jaka za određene zadatke. Ali kroz sam kvalitetu rada, stručnost i spremnost da izlazimo s njima rame uz ramen na teren, gube se te razlike i predrasude i gradi se međusobno poštovanje u timu.
Matilda: Mi smo imali akciju u kanjonu Rakitnice, britanska državljanka je pala, slomila je nogu. Mobilizirali smo joj nogu i nosili je satima. Ja sam stjecanjem okolnosti bila jedina žena u timu i u neko doba sam je upitala da li mora ići u toalet, na šta je ona odgovorila da mora. Ona nije mogla ustati iz nosila, i ja sam rekla dečkima spustimo je, svi se odmaknite da bih joj ja pomogla, skinula je, vratila u nosila. To je samo jedan od primjera koliko je važno prisustvo žena u timu gorske službe spašavanja. Ta ženska tankoćutnost dolazi do izražaja posebno ako je povrijeđena osoba žena. Imamo snagu da unesrećene smirimo, utješimo, čak i zagrlimo.
Kako ustvari izgleda put do pridruživanja GSS-u, koje uslove morate ispuniti i koje su obaveze i odgovornosti koje dolaze sa članstvom?
Nisada: Nažalost, u BiH nemamo zakon koji regulira rad gorskih službi spašavanja i nalaže da svi imaju iste standarde, pa mogu govoriti za Stanicu Sarajevo. Prvo imamo javni konkurs na koji se može prijaviti bilo tko, uz određene zahtjeve kao što su punoljetstvo, fizička spremnost, bavljenje nekim od sportova na otvorenom. Nakon uvodnog intervjua sa svim kandidatima, počinje osnovna obuka koja traje minimalno šest do osam mjeseci i jako je intenzivna. Kada uspješno završite tu obuku, postajete članovi stanice i stječete zvanje kandidata za pripravnika. Time stječete i pravo da učestvujete u tečajevima koje organizira GSS Federacije BiH, kao naše krovno udruženje, po čijem završetku stječete zvanje pripravnika. Pripravnički staž traje dvije godine. To podrazumijeva da je osoba jako aktivna, a ima pravo i da učestvuje aktivnije u akcijama. Razdoblje obuke, tečajeva i pripravničkog staža je već neki period od minimalno pet do šest godina, nakon čega imate pravo da polažete ispit za gorskog spasioca, koji je jako zahtjevan i podrazumijeva sve ono što je do tada naučeno i u zimskim i ljetnim uvjetima.
Matilda: Obaveze i odgovornosti su velike. Morate biti aktivni u nekoj aktivnosti koja uključuje boravak u prirodi – planinarenje, aplinizam, vožnja biciklom i drugim aktivnostima koje doprinose djelatnostima spašavanja. Morate se spremno odazvati u svako doba u pomoć. Čuvati privatnost spašene osobe jer nismo mi ti koji odlučujemo da li će javnost saznati nešto prije rodbine. Kontinuirano treba usavršavati vlastite psihofizičke sposobnosti, znanja i vještine potrebne za spašavanje.
Šta biste poručili djevojkama i ženama koje razmišljaju o tome da krenu u svijet planinarenja i istraživanja prirode, ali možda maštaju i da postanu članice GSS-a? O čemu trebaju voditi računa?
Matilda: Pridružite se gorskoj službi spašavanja. Sigurno ćete steći vještine zbog kojih ćete zavoljeti sebe. Biti dio tima koji je spasio život je neprocjenjiva, prije svega, osobna satisfakcija. Javite se stanici gorske službe spašavanja u vašem gradu, bit će nam čast da imamo vas, djevojke, u timu.
Arina: Ono što trebamo imati jeste sposobnost da gradimo u sebi nesebičnost, velikodušnost. U redu je staviti sebe na prvo mjesto, ali isto tako, ono što je najvažnija stvar ne samo u gorskoj službi spašavanja, nego generalno u životu, je odnositi se prema drugima s poštovanjem jer svako može doprinijeti bilo da radi u administraciji, samo logistiku, stijenska spašavanja ili neku specijalizaciju kao što je ronjenje i spašavanje na vodi i pod vodom. Karijerno građenje kroz gorsku službu nije moguće, to se radi volonterski i zaista je potrebno da se srcem i dušom ide u to.
Nisada: Poručila bih djevojkama da ne razmišljaju na način da spol treba uopće da bude pitanje da li nešto mogu ili ne mogu Najvažnije je da djevojka bude spremna da se posveti jer je ovo jako dug i intenzivan proces koji zahtijeva puno odricanja, zalaganja i učenja. Bitno je da je osoba timski igrač jer ovdje jedan čovjek ne može ništa uraditi. Možete biti savršeni u tehnikama spašavanja ili pružanju prve pomoći, ali ako niste timski igrač i ne radite sa kolegama, ne možete ništa. Žene mogu ako žele da rade sve jednako kao i muškarci.
Inicijativa “Žene vode na putu mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini”, uz podršku Fonda za izgradnju mira generalnog sekretara UN-a (PBF) zajednički provode UN Women, UNFPA i IOM u ime Ujedinjenih nacija u BiH, a u partnerstvu sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine.
Izvor: https://bosniaherzegovina.un.org/bhs/300593-%C5%BEene-velike-kao-planine-u-gorskim-slu%C5%BEbama-spa%C5%A1avanja-svi-daju-jednak-doprinos?fbclid=IwY2xjawMiG0BleHRuA2FlbQIxMQABHtHeuYx5k0toA5MHbDcAuExnix1_ScEcH8tVAjhzUvyHwQfk9eIlt2d0QKJJ_aem_WlHA9e5UQZBy42QM7sNeJA
