Sveprisutan pristup kako u Bosni i Hercegovini tako i svijetu je da je zdravlje roba koja se prodaje na tržištu. Tko ima više novaca kupit će bolju. Za bolju zdravstvenu uslugu građani traže privatne klinike – tko može priuštiti, tko ne može – čeka, pa ako dočeka. Koliko građani potroše na plaćanje privatnih zdravstvenih usluga, unatoč obaveznom zdravstevnom osiguranju, koje ne jamči i pravovremenu, suvremenu zdravstvenu uslugu?
“Odlučila sam se privatno na operaciju i jako brzo sam završila sve to privatno, nekih 18 dana je sve trebalo trajati, od nalaza, Ph nalaza, do operacije, još nekih 15 dana do konačnog Ph nalaza. Da sam išla redovito kroz naše zdravstveno osiguranje, to bi trajalo oko 3-4 mjeseca, tako da je to kada se radi o karcinomu jako puno”, kaže Amela Lučkin za BHRT.
Na razne pretrage i operaciju bilo je potrebno oko 20 tisuća maraka za godinu dana. Za onkološke pacijente, to znači Ph nalaze koji se kreću od 800 maraka do četiri tisuće, biopsije od 280 maraka do dvije tisuće, operacija šest tisuća maraka. Amela je uz pomoć rodbine, prijatelja i poslodavca u svojoj borbi za život uspjela. U sustavu u kojem nedostaje kadra, opreme i suvremenog pristupa, građani se snalaze kako znaju, ili su primorani čekati.
“Privatne zdravstvene ustanove imaju mnogo manje liste čekanja, gotovo ih i nemaju. Imaju bolju i kvalitetniju opremu od javnih zdravstvenih ustanova. Nažalost u privatnim zdravstvenim ustanovama imamo jednu sklonost koja je karakteristična, da se izmišljaju i gomilaju različite pretrage i pregledi da bi se nabila cijena takve zdravstvene usluge”, naglašava prim. dr. Dragan Stevanović.
Doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje u prošloj godini čine 91,97 posto svih prihoda u fondovima za zdravstveno osiguranje, što znači da građani vlastitim sredstvima, u vidu doprinosa na plaće financiraju zdravstveni sektor. Prosječni mjesečni prihod za zdravstvo po radniku u RS iznosi oko 250 maraka.
U Republici Srpskoj je nešto povoljnija situacija, s obzirom da Fond zdravstvenog osiguranja već više od 15 godina ugovara usluge zdravstvene zaštite i sa privatnim zdravstvenih ustanovama.
“Da nisu i s privatnim ustanovama ugovorene dijagnostičke usluge, poput magnetne rezonance i CT-a, na ove usluge bi se znatno duže čekalo nego što je to sada slučaj. Napominjemo da u privatnim ustanovama koje imaju ugovor sa Fondom, osiguranici imaju jednaka prava kao i u javnim ustanovama, odnosno plaćaju samo participaciju ako nisu oslobođeni plaćanja ove obveze”, navode iz Fonda zdravstvenog osiguranja RS.
“Čim tu razinu pacijent pređe, kritičniji, ozbiljniji, on ide u javnu zdravstvenu ustanovu koja mu jedina može pružiti kompletnu i definitivnu zdravstvenu uslugu”, pojašnjava dr. Stevanović.
Da se može kad se hoće jasno je kroz ukinute participacije na sve zdravstvene usluge u ŽS, i ukinute liste čekanja za onkološke pacijente u ovoj županiji.
“Veliki novci se izdvajaju za zdravstvo, za doprinose ali to nije ni desetina onoga… Evo npr. koliko košta moje liječenje. Moje zdravstveno osiguranje otkad radim ne pokriva ni desetinu, tako da smo tu u nekoj slijepoj ulici”, kaže Amela Lučkin.
I možda bi čekanja na preglede bila kraća, mogućnosti za pacijente veće i lakše, osoblje ljubaznije, da liječnici u javnim ustanovama ne rade u sve lošijim uvjetima. Ako se uzme u obzir da nedostaje kadra, da su različita primanja po požupanijama, oprema za rad u većini zdravstvenih ustanova na izmaku, te da se ne prate suvremeni trendovi u nabavci opreme, ne čudi što se sve više okrećemo privatnom sektoru, i liječnici i pacijenti.
